Na domaće filmove neretko idem sa
određenom dozom nesigurnosti i zabrinutosti. U poslednje vreme su bili razočaravajući
(neki manje, neki više), te se nada pomalo i gasila za nešto novo, inovativno i
zapravo podržano od strane bitnih institucija. Ova filmska godina je za sad obeležena
nekim kul i upečatljivim filmovima poput Videoteka
ili Radnička klasa ide u pakao. Ta
ostvarenja nisu najbolja, ali predstavljaju proizvod višegodišnjeg truda istrajnih
filmskih ekipa koje gaje ljubav prema filmskom stvaralaštvu. Drago mi je što u
te filmove mogu uvrstiti i novi film rediteljke Emilije Gašić, 78 Dana, koji donosi drugačiji tip filma u
mejnstrim gledalište. Jeste da se razlikuje od prethodno navedenih, ali je ta prethodno
pomenuta briga nestajala svakom narednom scenom, sve dok na kraju lično nisam
bio prirodno zatečen dešavanjima. To je bilo možda očekivano od filma sa
ovakvom tematikom, ali je u ovom slučaju određeno organski, a ne očekivano patetično
i melodramatično.
Film je o naslovnih 78 dana, periodu od
23. marta do 10. juna 1999. godine, kada je NATO bombardovao prostor bivše SRJ.
Domaća publika je ranije dobijala filmove o tadašnjem bombardovanju, te se na
film otišlo sa malo zadrške. Ipak, 78 Dana
je nešto više toga. Gnusna zbivanja bombardovanja su prikazana na malo
drugačiji način, kroz snimke „Hi8“ kamere koja je u to
vreme bila relativno pristupačna stanovništvu.
Kada njihovog oca ponovo pošalju u
vojsku, tri sestre ostanu same sa majkom. Odluče da svoje dane u selu kod Kraljeva
zabeleže na kasete kamere sa ciljem da zadrže dečju nevinost i svoj sada vrlo
krhki svet barem još na kratko zaštite. Jednostavno, snimaju svoj svakodnevni
život: šminkaju se, beru trešnje, igraju žmurke, prave palačinke, svađaju se,
spemaju za prijemni; pa sve što jedna porodica radi. To se sve promeni kada u
njihov život dođe Mladen, Beograđanin u potrazi za utočištem od vojnog roka i tadašnje
velike opasnosti života u glavnom gradu. Iako je sve „kako bi trebalo da bude“,
uticaj haosa u kojem je država im je sve bliže...
Želim odmah da pohvalim posvećenost i
vrlo vidljivu ljubav rediteljke Emilije Gašić prema filmskom stvaralaštvu. Za
dugometražni debi je ovo za svaku pohvalu. „Found footage“ pristup već i te
kako ovekovečen u horor žanru je bio dobrodošao novitet u ostvarenju ovakve
vrste. Iako 78 Dana nije nužno horor
film, vremenom se stvara određena tenzija i u jednom trenutku čak i postane
film tog žanra. Horor nije predočen publici, već se generiše u umovima
gledalaca. Najstrašnije je ono što se ne vidi, ono što mozak može da stvori. Rediteljkini
kreativni izbori možda ne odudaraju toliko od norme filmova sličnih formata, ali
daleko od toga da je to problem, jer ni ne mora da odudara da bude efektivan i
ipak nešto drugačije u moru od sličnih do istih filmskih projekata. Lično me i
te kako zanima njena buduća karijera i pomno ću je pratiti i podržavati, a
voleo bih da pogledam njene studentske filmove.
Glumačka ekipa nije velika, ali je vrlo
dobra. Može se podeliti na mlađe i starije. Goran Bogdan i Jelena Đokić su kao
iskusniji glumci u ekipi bili već poznato dobri. Nisu se preterano isticali od
uobičajenog šta nude u drugim projektima. Nisu se pojavljivali toliko, ali kada
jesu su bili prirodni i nisu terali na sumnju da su baš roditelji poljuljani tragičnim
dešavanjima.
Mlađi deo glumačke ekipe je promenentniji
i primetniji u filmu. Milica Gicić, Tamara Gajević i Viktorija Vasiljević su
tri vrlo jaka stuba koja nose ovaj film. Sve tri su odavale utisak pravih
sestara i ni u jednom trenutku nisam posumnjao niti dovodio u pitanje da su
zapravo u srodstvu, odnosno da su to istinski snimci od pre 25 godina. Sve tri
su bile fantastične, ali se ipak najviše ističe Viktorija Vasiljević, kao
najmlađa Tijana. Viktorija je zaista bila izuzetna i ne bih lagao kad bih rekao
da je jedna od najboljih glumačkih izvođenja koje sam video u domaćim, a bogami
i u stranim filmovima koje sam pogledao. Bila je najprirodnija i gluma joj ide
naizgled olako, a nadam se da je tek čekaju velike uloge.
Pored pomenutih tri, tu je i Pavle Čemerikić,
kao Mladen. Njega je publika već imala priliku da pogleda ove godine u
filmovima poput Sunce Mamino ili Jorgovani, te je već poznato da je solidan
glumac. Ovde je bio skroz okej, dobro je igrao uz ostalu ekipi i složio se sa
svima. Jeste da je viđen dosta u poslednje vreme, ali to nije problem jer je
još jedna mlada nada domaće glumačke scene.
Već su viđeni filmovi o bombardovanju.
Nebeska udica, Ranjena zemlja, a uskoro stiže i Bauk. Svi oni su donekle slični (za Bauk se samo sudi po trejleru) i nisu za krivljenje jer je
bombardovanje vrlo škakljiva tema i teško je da se ne učini melodramatičnom i
patetičnom (dve pojedinosti koje nažalost krase novija domaća ostvarenja). Iako
se slično očekivalo i u ovom slučaju, 78
Dana je uspeo da to vešto izbegne. Momenti koji bi čak i trebalo da budu
takvi ipak nisu i jednostavno su prirodni i skloni realnosti. Takođe, pohvale
što je radnja filma izmeštena iz Beograda, što je publika imala priliku da vidi
da postoji Srbija van njenog glavnog grada.
78 Dana nije savršen film, ali
uspešno donosi nešto drugačije u domaći film. Iznenađujuće je dobro skockan sa
svih aspekata. Režija Emilije Gašić je bila na nivou, gledajući na to da joj je
debitantski dugometražni film. Trio glavnih glumica je vraški dobar noseći stub
filma, sve tri su pokidale i ispred sebe ih tek čekaju bitne i velike uloge. Film
ne pati od nažalost očekivane melodramatičnosti i patetike domaćih filmova, već
vrlo prirodno i smisleno predstavi jednu običnu priču za vreme tmurnih i
tragičnih dešavanja pred kraj milenijuma, a ovo je samo jedna priča od stotine
sličnih, ako ne i gorih. Zaista jedna velika preporuka, pogotovo ako možete da
ga uhvatite u bioskopu, a nadam se da će se prikazivati mnogo puta i na
televiziji!
Ocena: 8/10
Comments
Post a Comment