Podržavam i volim domaću
kinematografiju, kakva god da je. Jeste da je muče raznorazni kreativni i
produkcioni problemi, ali ima nekog pomaka. On možda nije ogroman, ali je bitno
da je postojan. U poslednje vreme, domaća ostvarenja ostavljaju mnogo za
poželeti, ali se ponekad nađe neki projekat koji se odmah čini drugačijim i
vrednim pažnje. Takvi filmovi su neretko neispraćeni i neshvaćeni dovoljno („Heroji“),
ali je nažalost takva sudbina nekih filmova. Od prvog trejlera je bilo vidno
poznato da će novi domaći film „Lazarev put“, biti nešto drugačije. Da li u
ovom slučaju drugačije znači dobro?
Nakon godina provedenih na neimenovanom
grčkom ostrvu, ulični umetnik Lazar, želi da se vrati kući. Taj poduhvat mu
otežava ostrvska birokratska služba, koja ga šalje od jednog službenika ka
drugom, usled nedovoljno prikupljene papirologije. Svaki susret sa njima biva
čudniji od prošlog, svaki zazire po malo dublje u njegov lični život i psihu. „Lazarev
put“ je film o povratku kući jednog čoveka, a publika je očevidac kafkijanskog
procesa koji postaje sve komplikovaniji. Što duže naslovni lik prikuplja
dokumentaciju, publika dobija naznake da Lazar ipak nije tamo gde misli da
je...
Premisa je vrlo interesantna, ali je
potreban dobar scenario kako bi je upotpunio. Način na koji je napisan ovaj
film je vrlo metodičan, ali ultimativno spor, ali ne uvek na dobar način. Dijalozi
su prenaglašeni, previše teatralni. Nekom drugom filmu bi to bila mana, ali u
ovom slučaju bi se reklo da je to smisleni i namerni kreativni izbor. Dijalozi
su bili dopadljivi, ali fali još nekoliko ključnih susreta da bude bolje i
ubitačnije, da se tema još bolje ustanovi, a ideja bude bombastičnije
prenešena. Ali i ovako kako stoji, scenario je sasvim okej za film ovakve vrste.
Postignuto je ono što je nameravano, ali ovakva priča je zaslužila još malo
krčkanja da se više iskristališe.
Ivan Bosiljčić je Lazar na putu. Bosiljčić
je provereno solidan glumac i nije bilo sumnje da će dati sve od sebe da ovog
lika dobro prenese sa papira scenarija na veliko platno. Bosiljčić je bio dobar
odabir za naslovnog lika, ali je prisutna već klasična krutost domaćih glumaca.
Nakon par scena ona splasne i Ivan ne tera na sumnju da je Lazar, čovek
zaglavljen u birokratskom vrtlogu. U nekoliko scena je morao da pokaže određene
emocije i nije razočarao. Posebno je izvukao jednu scenu na polovini filma na
kojoj bih zaspao da nije bilo njegove glume (biće reči o njoj kasnije). Ovakav
film zahteva dobrog glavnog glumca, a Bosiljčić nije razočarao.
Od ostalih u glumačkoj postavi, niko
nije išao van poznazih granica svojih glumačkih sposobnosti. Nebojša Dugalić, Judita
Frankovič i Bojan Žirović se najviše ističu. Svako je bio dovoljno dobar u
svojim ulogama da prenese to što je trebalo i svi su dobili po bitnu scenu sa
naslovnim likom. Niko se nije istakao ni na loš, ali ni na dobar način. Svi su
bili samo okej.
Režija Ivana Jovića ide uz temu i
ideju filma. Kadrovi su uglavnom statični, ali lepo iskadrirani. Oseća se da je
svaki kadar smisleno postavljen, da je reditelj imao neku zamisao i ideju pre
uključivanja kamere. Odabir ostrva je divan i gradić u kome je smešten film je
isto tako snimljen i izgleda kao lepa destinacija. Daleko od toga da Jović nema
smisao za kadriranje i snimanje, ali i kada se desi nešto zanimljivo i
drugačije, brzo postane repetativno. Mizankadar na polovini filma kojim je
snimljena interakcija između Bosiljčića i Dugalića je bio zanimljiv, ali na
minut dva. Već nakon desetak minuta se sve previše ponavlja i jednostavno tera
na zevanje. Sličan je slučaj i sa dron kadrovima. Iako takav fazon snimanja tematski
ide uz film, sigurno je mogao da sadrži suštinu, ali da istovremeno bude malo
drugačiji. Svakako me je Jović zainteresovao i pogledaću njegove ostale
filmove.
„Lazarev put“ je nešto drugačije u svetu domaćeg filma. Očekivao sam da će biti dosadno i monotono iskustvo, ali sam dobio nešto što me je nateralo da razmislim o životu i postojanju. Nažalost, to razmišljanje se ubrzo završilo, jer me scenario nije oduševio niti nešto ubacio u duboke misli, a zaista je mogao. Režija je bila solidna, ali repetativna nakon nekog vremena, dok gluma nije izlazila iz već poznatog kruga kvaliteta. Svakako mi je drago što je ovaj film napravljen, jer iako ne nudi nešto novo, tu je da bude nešto drugačije u moru od sličnih do skoro pa istih domaćih ostvarenja. Preporuka je da se pogleda na televizji tokom nekog tmurnog zimskog popodneva, ne bih odlazio ponovo u bioskop da ga pogledam. Ali ostaje na vama da odete da pogledate i prosudite!
Ocena: 6/10
Comments
Post a Comment