Pre skoro deceniju je domaću publiku u bioskopima
dočekao film Stevana Filipovića, Pored
mene. Bio je i te kako uspešan, a između ostalog je dobio glavnu nagradu na
„Filmskom Festivalu u Puli“, kao i na „Festivalu filmskog scenarija“ u
Vrnjačkoj Banji. Bio je solidan filmski paket, uzimajući poznatu premisu srednjoškolaca
koji su zaglavljeni u školi, ali dajući joj malo balkanski šmek. Za to što je
bio, bio je i te kako sladak i zapravo skroz dobro izdanje Filipovića, a isto
se ne može baš reći za nastavak koji je u bioskope stigao čitavih osam godina nakon
prvog, odnosno 2023. godine.
Pored tebe
je bio znatno slabiji film, pun narativnih štucaja, ali se pohvaljuje što su
uspeli da snime takav film za vreme karantina, a i sa pojavom lika Novice se
potvrđuje da su svi filmovi Stevana Filipovića smešteni u isti univerzum (jer
se Novica pojavljuje i u filmu „Šejtanov ratnik“). Treći film, Pored nas, je trebalo zapravo da bude drugi,
ali su autori iskoristili karantin za vreme pandemije 2020/21. godine i snimili
film smešten između, što je ipak promenilo i priču tog drugog, odnosno trećeg
filma. Sad kada je najzad stigao na velika platna, da li je ovo vredan završetak
neočekivane trilogije, ali i dovoljno dobar unos u ubedljivo najčudniji
univerzum povezanih filmova, takozvani „FCU“ (Filipović Cinematic Universe)?
Učenici razreda „IV 3“ se ovaj put nalaze na
njihovom najtežem izazovu: da prežive surov rijaliti u divljini... Celo
odeljenje je tu, a njihovi davno mrtvi odnosi iz srednje škole oživljavaju kada
im proradi preživljavački instinkt. Određena situacija ubrzo izaziva neminovnu podelu
među njima. Jedni se odlučuju na rizik i napuštaju sigurnost kasarne u potrazi
za izlazom. Dok drugi ostaju, oslanjajući se na zalihe, vodu i zaklon koji
pruža privremeno sklonište. Odluka koja ih razdvaja pokreće napetu borbu između
nade u spas i suočavanja sa izazovima surove prirode koja ih okružuje.
Da, premisa je potpuno apsurdna i nekako je mogla
radi, ali avaj. Kao što smo 2024. godine dobili dva filma o bombardovanju: Bauk i 78 Dana, sličan je slučaj bio i sa filmovima Pored nas i Izolacija.
Rijaliti je odlična narativna podloga koja donosi dosta potencijala za istraživanje
društvene zajednice, ali i metafore na kolektivnu svest društva. To pogotovo
važi za Srbiju, a svi znamo koliko je rijaliti postao ukorenjen u našu (pod)svest,
makar mi to želeli ili ne. Rijaliti i nekako ima smisla za ovakvu priču, koliko
god se isprva apsurdno činilo. Nažalost, scenario nije oduševio.
Ne mislim za sebe da sam nešto prepametan, ali
gledajući Pored nas, u dosta trenutaka
sam bio i te kako zbunjen u pokušaju da shvatim šta se dešava. Verujem da je put
da se ovaj film završi bio teži od onog koji su hobiti prevalili do Mordora,
ali su scene i (pod)priče filma toliko nepovezane da čak prevazilazi nivo smehotresnog.
Izgleda kao da je snimljeno barem tri puta više scena koje dodatno dorađuju
likove, njihove motive za akcije i želje; jer su njihovi karakterni lukovi
fiktivno završavani, sa očiglednim rupama na istim. Napredak priče je imao
smisla, kada se gleda sa strane ili bez preteranog upuštanja u neki smisao. I
te kako mi je žao što ovo pišem, ali nažalost je tako; film baš odaje utisak
sklepanosti. Odaje se utisak rada na štap i kanap, a to zaista nisam očekivao
od filma koji je ovoliko dugo u produkciji (sećam se prvih tizer trejlera još
2016. godine).
Gledajući na to da likova ima mnogo, teško je
bilo razviti svakog baš skroz kako valja. Njihove motivacije su većinski
nedorečene i put likova u ovom ostvarenju je vrlo vrludav u svojoj nepromenjenosti.
Štaviše, likovi su skoro pa isti kao iz prvog filma, samo što više nisu u
srednjoj školi. To je svakako komentar na to da se neki ljudi nikada ne
menjaju, već samo postanu gori... To jeste zanimljiva tema za razmišljanje, ali
ovde ipak postoji neka promena; samo što je vrlo nagla i tera više na smeh nego
na neko ozbiljno razmišljanje.
Pored nas je
ansambl film. Iako su se pojavili u skoro pa kameo ulogama u Pored tebe, ovde se većinski svi
vraćaju. Slaven Došlo, Nikola Glišić, Darko Ivić, Isidora Simijonović, Gorica Regodić,
Marko Panajotović i drugi su imali priliku da ponovo pokažu svoje glumačko
umeće, pogotovo što većina njih nije ni
glumilo negde osim u ovim filmovima. Niko od glumaca nije načelno loš, samo im
nije dat scenario koji valja, a to je uvek glavni problem koji pogoršava i one možda
zanemarljive nedostatke. Oni koji se najviše ističu su sigurno Glišić, Došlo i Ivić.
Slavena sam gledao više puta u pozorištu, gde se
skroz dobro pokazao (pogotovo u mjuziklu „Jadnici“) i nikako nije loš glumac. Lazar
ovde ima veću ulogu nego u prvom filmu, ali njegove akcije mi nisu bile
smislene i jednostavno samo RADI neke stvari da bi ih URADIO; to važi i za sve
ostale likove. Glišić nije imao neke bitne uloge tokom karijere, ali ne bih
rekao da je loš glumac, samo ne znam da li je za ulogu jednog od glavnih
likova. Deli iste mane kao i ostali likovi...
„Masa puta ubrzanje jednako je Tadija“: Darko Ivić
je ipak druga priča. On je odličan kao karakterni glumac i za mene sigurno
najbolji deo sva tri Pored filma. Mislim
da je apsolutno skontao fazone ovih filmova i pridodaje im. Njegov lik je isto
ostao nedorečen i praktično isti, ali je bilo donekle zabavno gledati ga na velikom
platnu. Svakako bih voleo da najzad dobije neku još veću, glavniju ulogu od ove,
jer ima potencijala za to! Ako vam je poznat, gledali ste ga možda skoro u
filmu Volja Sinovljeva ili serijama:
Kljun, Pad i Sablja.
Ono što zaista moram pohvaliti jeste izbor
lokacija. Koliko god scenario kaskao, film izgleda vrlo lepo; određeni kadrovi su
me prijatno iznenadili. Sigurno je bilo teško iskordinisati snimanje po više
država, a pritom da se stvori kontinuitet u izgledu prirode. Snimljeno je na
lokacijama u: Srbiji, Bugarskoj, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Izbor enterijera je
isto bio za pohvalu i baš me zanima detaljnije gde su sve snimali!
Zvuk je uvek problem u domaćim filmovima, ali u
ovom slučaju je zaista bilo teško za čuti šta se dešava. Titl ne bi smetao, jer
često nisam razumeo šta su likovi promumljali... Nije prestrašno, ali je vidno (čujno
haha) loše i vredno da se skrene pažnja na filmove trenutno u produkciji da
porade malo više na post produkciju zvuka. Znam da nije bilo do bioskopske sale,
jer se uvek čuje odlično...
Ono što je neosporivo jeste da je Filipović
sigurno reditelj unikat u domaćoj kinematografiji. Šejtanov ratnik i Pored mene
su zaista imali neku svežinu u domaćem filmu, kreativnost je zaista
primetna u tim projektima i čini ih ipak unikatima neke vrste. Filipović se
dobro bavi temama bliskim mladima i pop kulturom, ali kada je slab, ubije u
pojam. Poštujem Stevana što je uspeo da snimi ovu trilogiju (što se ne može
reći za mnoge reditelje), a i jedan od najboljih treševa domaćeg filma u vidu Šejtanovog ratnika, ali u Pored nas me nije oduševio, štaviše
skroz suprotno, a vrlo mi je žao zbog toga... Svestan sam koliko je teško
snimiti film, a kamoli ovakav koji je pun svega i svačega na svim poljima, te
moram pohvaliti što je uspeo da ga snimi i prikaže publici, kakav god da je.
Pored nas me
je iznenadio. Na prijatan način kako je uopšte ovaj film snimljen, a na
neprijatan KAKO je snimljen... Sveopšti narativ me je ostavio zbunjenim u više
trenutaka nego što je zdravo za mozak, likovi su nerazvijeni i njihovi
karakterni lukovi na silu završeni. Gluma je okej koliko je mogla da bude sa
ovakvim scenarijem, za film toliko dugo u produkciji očekivao se viši nivo „ispoliranosti“
svega. Nije mi žao što sam ga gledao u bioskopu (osim očajnog zvuka), jer sam
uvek tu da podržim domaći film, ali je ovo mogao da bude nešto skroz novo kod
nas, a nažalost nije.
Comments
Post a Comment