Još jedan ovogodišnji domaći film o
NATO bombardovanju 1999. godine, te su poređenja između dva neminovna. Dok je 78 Dana imao drugačiji, inovativniji i
pametniji pristup ovakvim dešavanjima, najnovije izdanje režisera Gorana
Radovanovića, Bauk, nažalost sadrži
falinke koje su falile prethodno pomenutom „found footage“ ostvarenju. Bauk je još jedan domaći film u nizu
koji pati od poznate dijagnoze domaćih filmova koji se bave ovako škakljivim
temama, „patetizma“. Da li se Bauk
istakao po dobrom, kao već nekoliko domaćih ostvarenja ove godine (Radnička klasa ide u pakao, Videoteka
ili Lazarev put) ili je domaći film
vratio u nažalost već poznatu atmosferu repetativnosti, socijalne melanholije i
cikličnosti melodrame? Izgleda da više naginje ka drugom slučaju...
Praviti film o
tragičnim dešavanjima sa prostora bivše Jugoslavije nije preteško. Postoji sijaset zbivanja i nije teško naći ideju
za dugometražni film o tome. Uzeti nikako zaboravljeno NATO bombardovanje SRJ
1999. godine nije ništa novo niti iznenađujuće, gledajući na to da su se već u
to vreme snimali filmovi o tome, npr. Nebeska
udica ili Rat uživo. Režiser
Goran Radovanović je sa razlogom odabrao ovu temu i pokušao je da napravi nešto
drugačije, za njega posebno. Nažalost, nije posve sigurno da je baš uspeo u
potpunosti u tome.
Režiserski, Bauk je konsistentan u načinu na koji predstavlja priču, donekle.
Gledanje strahovitih dešavanja kroz oči deteta nije nešto novo, ali je teško
odraditi kako valja, pogotovo jer su poređenja sa filmovima Ivan’s Childhood i Come and see neizvesna. Sa pomenutim ostvarenjima je naše na
tehničkom nivou neuporedivo, ali ipak jeste tematski. NATO bombardovanje jeste
poprilično tramuatično, a pogotovo za dete koje ne zna tačno šta se dešava ni
zašto, samo zna da mora u sklonište skoro svaki dan i da iz nekog razloga lepe
na prozore izolir trake.
Dok je film pretežno režiserski
odrađen iz vizure deteta, ne ide u potpunosti u tom smeru. Detinjasto
nerazumevanje ozbiljnosti života koji se trenutno menjanju je postojano, kao i način
na koji to dete procesuira ozbiljne događaje na svoj način. Film je ispunjen
metaforičnim i simobličnim scenama koje odgovaraju trenutačnim psihičkim
stanjem likova. Ti trenuci, iako opravdani i razumljivi, su ipak malo nasumični
i neukopljivi u potpunosti u samu formu filma. Na papiru su vrlo smisleni i
štaviše potrebni za ovakav film, ali se ne stiče utisak da su posve uklopljeni
kako treba, iskaču iz filma. Pritom, usporavaju radnju i narativ koji se već
poprilično vuče. Iako je film donekle režiserski dosledan sa jasnom idejom,
svakako neretko vrluda dok se samo ne završi i ne uspe da ostavi valjan utisak
filma sa ovakvom temom i pristupom istoj.
Narativno, Bauk, slično vrluda. Kompleksnost odnosa i likova je postojana, ali
ne ide nigde. Osmogodišnji Sava i njegova majka žive sami u Beogradu, dok je
otac odsutan usled rada na teretnom brodu. Naravno, njihov relativno normalan
život remeti početak bombardovanja SRJ. Odsustvo oca jer radi na teretnom brodu
je zapravo zanimljiv izbor, jer je vrlo lako mogao da ode u rat ili da je
poginuo u ratu u Bosni i Hrvatskoj početkom decenije. Njegova odsutnost zapravo
i jeste ono najzanimljivije u filmu. Jedino što se o njemu sazna je preko
glasovnih poruka koje ostavlja na telefenskoj mašini i u par scena u kojima se
Sava priseća ili zamišlja da je sa njim. Scene gde se on pojavljuje imaju i
najviše potencijala da budu nešto malo drugačije od očekivanog, ali su bile
prekratke i zaboravne.
Ono što je scenario filma odlučio da kaže
je nažalost i te kako već viđeno kod sličnih ostvarenja. Štaviše, čak i ove
godine u filmu 78 Dana, koji je slične
teme i ideje predstavio na kreativniji način. Svakako se poštuje drugačiji način
prikazivanja istih događaja, ali Bauk
ne ide ni u jednom pravcu u potpunosti. Nije ni epski film o bombardovanju,
iako ima polu-grandioznih sekvenci, niti je studija deteta pogođenog bombardovanjem
mesta gde živi, a nije ni neki metaforički i simbolični prikaz uticaja rata na
pojednica. Ima sve motive tih narativa, ali ne odlazi skroz ni u jednom pravcu,
a i taman kad se taj put nazire, film se završi.
Glumački gledano, mladi Jakša Prpić u
glavnoj ulozi je sigurno najbolji deo filma. Sigurno je izvesno teško raditi sa
decom, ali je Jakša zaista odradio odličan posao i njegova karijera će se pomno
pratiti. Nije lako zapravo prodati emociju publici, a pogotovo ako je u pitanju
mladi glumac sa likom koji je u vrlo ozbiljnoj i opasnoj situaciji. Povrh toga
što skoro nikad ne viđa tatu, mladog Savu još pogodi i rat, zaista nezavidna
pozicija. Sve u svemu, Jakša je odradio solidan posao.
Pored njega, sporedni glumci su bili
jednostavno okej. Sara Klimoska kao Savina mama je glavni sporedni lik i ona je
dovoljno dobro prodala ulogu zabrinute majke, ali to je to. Sara je dobra
glumica, ali ovde nije ponudila ništa van klasičnog lika zabrinutog roditelja,
pored par momenata gde me je zapravo iznenadila.
Vojin Ćetković kao sveštenik, Savina
očinska figura i drugi glavni sporedni lik je bio isto samo okej. Sve što je
već viđeno od Ćetkovića je i ovde prisutno. Što se kaže, odradio je posao. Pored
Bikovića, Ćetković je tu da bi publika kupila kartu više za film. Iako odličan
glumac, ovde je zaboravan.
E i da, Miloš Biković je u ovom filmu...
Ponekad! Biković se pojavljuje u svakom promotivnom materijalu, ali u filmu je
svega u možda tri scene, dok se često može čuti preko telefona. Njegova
prisutnost u svakom trejleru i na svakom plakatu je dobra marketinška taktika,
jer će privući publiku, ali pored toga, nije ništa ponudio filmu. Samo je tu
kako bi se publika podsetila da je i on u filmu, uglavnom samo da bulji.
Iako film ne nudi ništa posebno niti
novo, mora se priznati da je na polju fotografije solidan. Direktor fotografije
Ejs Vaptsarov je odradio dobar posao, jer film izgleda svetski. Kadrovi su
ispunjeni zanimljivim bojama, a i sveopšti izgled kadrova se slaže sa tematikom
filma. Bauk je lepo snimljen film,
bez nekih preteranih zamerki na tom polju.
Bauk je još jedan film o NATO
bombardovanju na kraju prošlog veka. Ovaj put je bombardovanje prikazano kroz
oči dečaka čije se detinjstvo deformiše pod uticajem slično takvog izopačenja
države u kojoj živi. Slični filmovi su već viđeni, ali nažalost i pristup, koji
je često melodramatičan, sa daškom patetike. Film je ispunjen i sa dosta simboličnih
i metaforičnih scena, koje su su dobar dodatak ovakvom filmu, ali nisu
konsistentne sa ostatkom narativa. Biković, koji se agresivno reklamira, je u
jedva tri scene, dok je Ćetković bio samo okej. Jakša Prpić, dečak, je odličan
i najbolji dodatak filmu. Teško je raditi sa decom, ali mi se čini da je Jakša
pokidao i raduje me njegova dalja karijera. Nažalost, lično nisam ljubitelj
filmova koji donekle eksploatišu to što je glavni lik dete u ratu ili slično. Odnosno
da se na jeftin način igraju sa emocijom publike i plasiraju neke lične ideje autora,
što je u ovom slučaju patriotizam, ali i crkva. Daleko od toga da ne podržavam ljubav
prema svojoj zemlji, ali ne na ovaj način. Na kraju, Bauk je samo još jedan za mene zaboravan domaći film koji ne nudi
ništa novo ili preterano zanimljivo.
Ocena: 2+/5
Comments
Post a Comment