Gladiator je bio i ostao
poseban i sa razlogom kultni film. Mnogi bi rekli jedan od najboljih Skotovih
ostvarenja, a i početak sunovrata njegove rediteljske karijere (čast nekolicini
izuzetaka), koji je bio postepen sve do 2010. godine i pokušaja oživljavanja
istorijske fikcije sa filmom Robin Hood.
2010-te nisu bile najbolje za Ridlija. Alien:
Covenant, House of Gucci i skorašnji Napoleon su mi učinile Skota rediteljem u poznim godinama koji bi
samo možda trebalo da malo stane i razmisli šta hoće da radi... Povrh svega,
kada se pročulo da se snima nastavak na jedan od njegovih najboljih ostvarenja
koje je ujedno i jedan od boljih filmova početka 21. veka, bio sam zabrinut. Da
li je Gladiator II još jedan Skotov
promašaj ili je uspeo barem delimično da ostvari što je i prvi učinio, pre
skoro četvrt veka?
Svaki nastavak ima težak posao, a
pogotovo ovaj. Mnogo toga se iščekivalo i teoretisalo... Da li će biti nešto
skroz drugačije ili identično kao pre? Da li će uništiti original aljkavošću poznog
Skotovog stvaralaštva? Odgovori su i pozitivni i negativni. Gladiator II, iako premisno sličan
prvom filmu, ima i svoje trikove koji možda nisu najbolji, ali se hvali trud pokušavanja
istih.
Nakon što je kao dečak gledao smrt
slavnog generala/gladijatora Maksimusa, sada odrasli Lucije odrasta u svetu
koji vode okrutni carevi, a njegov dom pada pod njihovom vlašću. Sada, suočen
sa Koloseumom kao poprištem borbe, Lucije mora da u sebi pronađe hrabrost i da,
oslanjajući se na prošlost, povrati slobodu i dostojanstvo narodu Rima. Slično
kao i Maksimus pre njega, Lucije traži osvetu za smrt njegovih voljenih, a
potraga neće stati dok ne bude imao glavu generala Akacija!
Premisa je vrlo slična, ako ne i
identična kao u prvom filmu. Doduše, čim pomislite da će ići u istom pravcu,
scenarista je ubacio mali obrt na originalnu priču. Osoba čiju glavu glavni
junak traži nije baš toliko jedndoimenzionalna, već je publika primorana da ga malo
dublje spozna i zapravo razume. Kroz Akacija se publika upozna sa podradnjom
filma (koja predstavlja jedan od problema filma), prevlast moćnika u Rimu i prelazak
sa carskog režima na rebubliku.
Dok je glavna radnja već poznata, glavni
lik mora da prođe kroz okrutne borbe u Koloseumu kako bi došao do svog cilja, sporedna
je možda čak i zanimljivija u nekim trenucima. Štaviše, naterala me je da poželim
jedan ceo film samo o tome, što mislim da bi bilo i bolje za ovaj film. Odnosno,
neretko mi se činilo da su malo aljkavo povezali dve glavne radnje, a druga je
toliko zanimljiva baš zbog Denzela Vošingtona, kojem ipak nisu mogli da daju
tamo neku sporednu ulogu (više o njemu kasnije). Film zapravo ide vrlo dobro do
zadnje trećine, kada se narativno uruši i postane na trenutke malo spor. Doduše,
to je i očekivano, jer je do tog trenutka bio nezaustavljiv. Svakako, izgleda
kao da autori nisu posve znali kako da baš povežu sve potpuno smisleno, te se
odaje takav utisak.
Gladiator II ima jedan veliki
problem, postojanje prvog filma. Kako da se zadrži isti osećaj prvog, a da ipak
ne bude isti film? Sa jedne strane mi i ne smeta da budu skoro pa isti, ali da
ipak imaju neke razlike koje ih čine svojim. Doduše, i nema neke previše
unikatne kvalitete. Sve vreme se oseća kao da pokušava da emulira trenutke iz
originala, sa sve istim replikama koje jednostavno ne rade isto na emocije ovaj
put. Poveznica koja ovaj film čini direktnim nastavkom, iako donekle smislena,
je ipak malo tanka. Možda je bilo bolje da su napravili samo još jedan film
smešten u Rimu i nazvali ga drugačije ili napravili tematski nastavak, sa
likovima koji nisu povezani sa onim iz prvog filma. Svaki put kada se pomene
prvi film (ili prikažu kadrovi iz istog u par navrata), samo me tera da se
setim koliko je jače radio taj. Možda sam u manjini i za nekog je ovaj film
moćniji, svakako je na vama da odete i pogledate ga, jer svakako preporučujem
da se gleda na najvećem mogućem ekranu.
Naslovni lik je ovaj put Pol Meskal,
kojeg smo uglavnom viđali u „manjim“ filmovima. Ovo mu je, takoreći, prva
blokbasterska uloga. Iako fizički odgovara ulozi i zaista jeste dobar glumac, nekako
mi ne ide uz ovu ulogu, kao da ne može da je iznese do kraja. Vrlo je
intenzivan i napet, ali jednostavno falineki delić koji bi ga uzdigao u
izistinsko surovog protagonistu. Lucius je dobar lik, može biti
višedimenzionalan, ali njegova bitnost ovde je malo prenaglašena i nedovoljno
ubedljiva. Iako ne bi trebalo da se poredi sa Maksimusom, to je ipak neminovno,
te mogu reći da Lucius pokušava da bude kao on, slično kao što ceo film
pokušava da emulira emotivnost, surovost i moć prvog filma.
Glavni sporedni lik je sigurno Makrinus,
odnosno Denzel Vošington. Kada sam video da su stavili jednog od najboljih
glumaca ikada kao sporednog, znao sam da će jednostavno glumački ukrasti ceo
film. Svaka scena u kojoj je Denzel je njegova i može se reći da je glavni lik
svoje, odnosno prethodno pomenute sporedne priče. U nekim momentima sam više
hteo da gledam njegov uspon do najvećeg rimskog moćnika, nego naslovnog
gladijatora. Normalno da je glumački zasenio ostatak ekipe i vidi se da je uživao
u snimanju. Ovaj lik mu baš stoji i radovao sam se svakoj narednoj sceni sa
njim.
Drugi najbitniji sporedni lik je Akacije,
Pedro Paskal. Siguran sam da su i Meskala i Paskala uzeli jer su u vreme
početka produkcije bili izuzetno poznati, što i ne smeta jer nisu loši glumci. Paskal
je bio isto odličan, imao je moćnije trenutke od Meskala... Prenaglašen i
teatralan u momentima, odgovarao je za lik rimskog generala i bilo je lepo
osvežavajuće videti ga u ovakvoj ulozi.
Pored pomenutih, ostali likovi su bili
zadovoljavajući za dodatnu izgradnju surovog sveta Rima u svom sunovratu. Josef
Kvin i Fred Hečiger igraju blizance careve Getu i Karakalu, koji će neminovno
podsećati na Komodusa/Finiksa iz prvog filma. Obojica su bili zadovoljavajući,
ali ultimativno su bili više šarevit ukras i potrebno je dvojica ludih careva
da emulira jednog Finiksa. Kvin se isticao više od Hečigera i siguran sam da će
mu ova uloga dobro doći.
Produkcijiski, film izgleda predivno. Filmovi
„mačeva i sandala“ fale u modernom Holivudu i bilo je zaista osvežavajuće
videti istorijski spektakl u moru već ustaljenih superherojskih ostvarenja. Pohvaljujem
Ridlija što je imao hrabrosti da napravi istorijski spektakl u ovom
turbulentnom dobu. Iskoristio je svoju priliku da napravi nešto što će se
isticati i biti unikatno na bioskopskim repertoarima, makar ne bio najbolji
film godine.
Na budžetu od oko pozamašnih $300
miliona, film bi i trebalo da izgleda dobro. Kompjuterski efekti su skoro pa
neprimetni i sve izgleda izglancano i kako valja. Jeste da je prvi mnogo
siroviji i vizuelno stvarniji, ali sad je nemoguće snimiti baš takav
visokobudžetni film. Doduše, tada nisu ni imali izbora i ko zna kako bi ga
snimili da su imali sve resurse kao danas. Vizuelni i praktični efekti su vrlo
lepi i zaista se stiče utisak da je ovo Rim. Ni u jednom trenutku nisam
posumnjao u vizuelnu autentičnost dešavanja. Istorijski spektakli su obeležili
početak 21. veka, a nadam se da će ovaj film da započne ponovni talas istih,
jer su takvi filmovi uvek prezabavni.
Na polju muzike, Hansa Zimera menja Hari
Gregson Vilijams. Iako deli prezime sa jednim od najvećih filmskih kompozitora
ikada, ovde me nije oduševio. Hari je radio muziku za Shrek filmove, što je ipak za neizmerno poštovanje, ta muzika je
jednostavno urezana u moj mozak zanavek, i to sa razlogom. Takođe, radio je i
za Metal Gear Solid video igre, a
svaki njihov fan zna koliko je glavna tema prepoznatljiva. Talentovan je
kompozitor, ali ovde me nije nešto oduševio. Slično kao i ostatak filma, muzika
emulira onu iz prvog filma, a očigledno je koliko je teško prići Zimeru, te Gregson
nije ni pokušavao. Dobro je odradio svoj posao, ali nažalost nisam ni obratio
pažnju na muziku, osim kada sam prepoznao onu iz prvog filma koja je zauvek
prepoznatljiva. Svakako, daleko od toga da je muzika bila loša, i te kako se
slaže sa tematikom.
Gladiator II je imao težak
zadatak i mislim da je uspeo da se pokaže, koliko je mogao. Osećalo se da Ridli
nije mogao baš da se zeza sa ovim filmom, svojim čedom, te se vidno potrudio da
iznese nešto pamtljivo (za razliku od skorašnjih ostvarenja). Istorijski epski
spektakli fale i drago mi je da nam je dostavljen jedan takav, iako je ozbiljna
emulacija prvog filma. Noviteti su dobrodošli, ali su donekle i odmogli pred
kraj, kada se nije znalo u kom smeru da se krene. Pol Meskal nema taj nivo kao Rasel
iz originala, a sporedni glumci u vidu Denzela i Paskala su pokidali. Produkciono
je film predivan i vredi ga gledati na najvećem bioskopskom platnu mogućem, tako
se gledaju ovakvi filmovi. Sve u svemu, vrlo zabavan film koji ipak nije na
nivou originala. Narativno kaska i ima svoje probleme, ali je vraški zabavan
film i preporuka je.
Comments
Post a Comment