Počasni pomeni
5. Sunce nikad više
Film koji je bio u produckiji osam godina, a snimljen pre tri. Vrlo sam srećan što je najzad doživeo svoju projekciju, jer je ambiciozan projekat vredan pažnje, definitivno nije nešto što se često viđa u domaćim bioskopima.
Vid se suočava s pretnjom gigantskog rudnika gvožđa koji se približava njegovom domu, pronalazi snagu i nadu kroz maštoviti pogled svog malog sina. Svet njegovog sina ispunjen optimizmom i nepresušnom maštom im pruža utočište i novu perspektivu u surovoj stvarnosti.
Prethodno sam gledao samo njegove kratke filmove Davida Jovanovića, te mi je bilo zanimljivo da pogledam njegovo prvo dugometražno izdanje i definitivno me nije razočaralo. Rekavši to, sigurno i nije za svakoga, jer je neka vrsta mešavine Dejvida Linča i filma „Radnička klasa ide u pakao“…
Jedva čekam da vidim šta će nam sledeće ponuditi dvojac
reditelja Davida Jovanovića i scenarista Đorđa Kosića i nadam se da nećemo
čekati osam godina za to!
4. Volja sinovljeva
Film "Volja Sinovljeva" se izdvojio kao
najunikatniji domaći film do sada, smešten u postapokaliptičnu budućnost gde
srpska tradicija susreće svet posle nuklearne katastrofe. Radnja prati Jovana,
koji kroz svet anarhije, nasilja i surovih uslova traži pravdu za svoju
zajednicu, boreći se protiv tiranske metropole i njenog nasilnog režima. Iako
priča podseća na "Mad Max" ili samurajske filmove, spoj holivudskih i
istočnjačkih elemenata sa domaćim folklorom čini ovaj film osvežavajućim iskustvom.
Nažalost, narativne rupe i osećaj da je film
preduga epizoda serije umanjuju ukupni dojam, jer ključne karakterne lukove i
promene ponašanja likova nije lako razumeti bez šireg konteksta. Produkcija je
ambiciozna, sa odličnim scenografskim i kostimskim rešenjima, dok vizuelni
efekti zaostaju, naročito u prikazima metaka tokom akcionih scena.
Glumačka ekipa se ističe, posebno Igor Benčina
kao Jovan, ali i Isidora Simijonović, Marta Bjelica i Sergej Trifunović koji
donosi neobičnu energiju glavnom antagonisti.
Nemanja Ćeranić, reditelj, pokazuje veštinu u
montaži i viziji, ali i nesigurnost u balansiranju filma i serije, jer delo
deluje kao deo šire slike koja tek treba da se razjasni. Iako ne bez mana,
"Volja Sinovljeva" pruža izuzetan uvid u potencijal domaće
kinematografije i nudi priču koja privlači pažnju, ostavljajući prostor za
dalji razvoj kroz planiranu seriju.
3. 78 Dana
Film je o naslovnih 78 dana, periodu od 23. marta
do 10. juna 1999. godine, kada je NATO bombardovao prostor bivše SRJ. Gnusna
zbivanja bombardovanja su prikazana na malo drugačiji način, kroz snimke „Hi8“
kamere koja je u to vreme bila relativno pristupačna stanovništvu. Kada
njihovog oca ponovo pošalju u vojsku, tri sestre ostanu same sa majkom. Iako je
sve „kako bi trebalo da bude“, uticaj haosa u kojem je država im je sve bliže.
„Found footage“ pristup već i te kako ovekovečen u horor žanru je bio dobrodošao novitet u ostvarenju ovakve vrste. Horor nije predočen publici, već se generiše u umovima gledalaca. Najstrašnije je ono što se ne vidi, ono što mozak može da stvori. Lično me i te kako zanima njena buduća karijera i pomno ću je pratiti i podržavati, a voleo bih da pogledam njene studentske filmove.
2. Jorgovani
"Jorgovani" su sa Ivanom Bosiljčić i
Slobodom Mićalović u glavnim ulogama izazvali izvesnu sumnju, jer je delovalo
kao komercijalni korak. Premisa filma slična je "Usekovanju", ali
scenario je ipak zadovoljavajuće dobar, što nije česta pojava u domaćoj
produkciji. Glumački ansambl, uključujući Gordana Kičića, Mimu Karadžić i
Nebojšu Dugalića, uradio je posao kako treba. Svi su doprinosili stvaranju
kvalitetnog filmskog mikrosveta.
Iako nije bilo mnogo rediteljskih eksperimenata,
režija je dodala svežinu filmu. Film je snimljen brzo, ali kvaliteta nije
trpela zahvaljujući dobrom scenariju i režiji. "Jorgovani" je
komercijalni film sa ozbiljnim pristupom, koji nudi više od očekivanog. Trejler
možda nije najbolji pokazatelj, ali film je iznenađujuće dobar. Siniša Cvetić i
David Jakovljević ponovo su stvorili kvalitetno ostvarenje, a naredni projekat
iščekujem s nestrpljenjem.
1. Za danas toliko
Za danas toliko. Rečenica koju mnogi ljudi ne
razumeju ili im je jednostavno previše teško da prihvate život i njegovu
jednostavnost. Ja sam jedan od tih koji ne mogu da se zaustave u žurbi
svakodnevnice i malo udahnu i osete trenutak. Filmovi i te kako pomažu na tom
polju, ali film "Za danas toliko" je možda i bio najefikasniji u
tome. Otišao sam na njega potpuno neočekivano na FEST-u, a iz sale izašao
nekako otpušen, otčepljen, bez anksioznosti ili napetosti, na neki način
izlečen i sa, barem na kratko, izmenjenim pogledom na život koji mi se ponekad
toliko čini nesnosnim i nepotrebno teškim.
Dok je većina domaćih osvarenja u poslednje vreme
okrenuta nekim tmurnim i depresivnim temama, "Za danas toliko" je
film koji nam skreće pažnju na sve ono lepo i nežno, a to postoji i u nekim
izuzetno teškim životnim trenucima. Posvećen je onim divnim životnim trenucima
koje ponekad prebrzo zaboravimo jer opravdano bivamo preplavljeni drugim
dešavanjima. Ističe bitnost i večnost onih malih trenutaka divote i ljubavi
prema postojanju i životu i svemu onom lepom na ovom svetu koji je se ponekad
može činiti da je sve samo ne divan.
Za danas toliko. To nije teško izgovoriti, ali je
mnogo teško zaista poverovati u to. Poverovati da je život jednostavan, nebitan
i bitan u isto vreme, da je lak i težak u isto vreme, da svi imamo neku poentu
i ne u isto vreme, da je u redu ponekad reći nešto što ne misliš, da je ponekad
u redu biti ljut, da je uvek u redu plakati, prihvatiti da će nama bliski ljudi
otići od nas nekada i da je to skroz u redu, da je okej ne znati šta želiš da
radiš, da je u redu ne znati ko si i gde si i šta si, da je skroz okej biti
srećan i nesrećan u isto vreme i da je u redu stati i udahnuti i samo reći, za
danas toliko.
Comments
Post a Comment