Pre malo više od veka, u nemačkom filmu je u punom jeku bio jedan
od sigurno najuticajnijih filmskih pokreta, (nemački) ekspresionizam. Protagonisti
su neretko bili ludaci ili ljudi sa nekom vrstom podeljenosti (bukvalnom ili
figurativnom), setovi su bili iskrivljeni i nakaradni, često oskudno naslikani/nacrtani
(prikaz njihovog unutrašnjeg mentalnog stanja), a reditelji koji su stajali iza
kamere besni na svoju državu i nesnosni gubitak Velikog rata i sve što sa tim
gubitkom dolazi. U takvom, sumornom i tmurnom svetu je nastao klasik Fridriha
Vilhelma Murnaua, Nosferatu. Film
koji je donekle bio ogledalo na tadašnju Nemačku i neminovnu tamu koja čeka da pređe
preko nje...
Nosferatu je nastao
kao pokušaj autora da adaptiraju kultno delo Brema Stokera, knjigu Drakula, ali im piščeva udovica nije dala
autorska prava. Murnau i ekipa se dosetila da jednostavno izmeni imena glavnih
likova, kao i neke delove priče i naravno sam kraj. Nažalost, to nije bilo
dovoljno, jer je nakon izgubljene tužbe Stokerovih advokata naređeno da se sve
kopije filma spale. Filmu je pretila propast, ali nekoliko kopija uspeva da
pređe Atlantik i preživi do dana danas. Pomoću nekoliko hrabrih ljudi, jednog
dana, 70-ak godina kasnije je devetogodišnji Robert Egers pogledao baš taj film
na traljavoj VHS kaseti i ostao zatečen neverovatno mračnim gotskim svetom
ispunjenim požudom, krvlju i neizvesnosti sudbine... Malo je znao da će on biti
taj koji će snimiti drugi rimejk ovog filma, a ujedno i sigurno najbližu
adaptaciju originalnog dela koju smo dobili do sada, odnosno najbolji vampirski
film (koji sam barem ja pogledao).
Ovo ipak nije prvi pokušaj rimejka. Na to nemilo putovanje se
prvi otisnuo Verner Herzog krajem sedamdesetih godina kada je snimio njegovu stranu
ove vanvremenske priče, Nosferatu the
Vampyre. Ta verzija je zadržala imena likova iz originalne knjige, ali je
Herzog ubacio svoj kraj, koji je drugačiji od originalne verzije filma, ali i knjige.
Svakako, taj je ostao upamćen kao nešto drugačije: kombinacija motiva iz knjige
sa sporom i metodičnom Herzogovom poetikom. Klaus Kinski kao naslovni lik je
još uvek poprilično jeziv...
Još jedan zanimljiv film jeste Shadow of the Vampire, koji opisuje snimanje filma iz 1922. godine,
ali sa obrtom. Film pretpostavlja da je Maks Šrek, glumac koji je igrao
Nosferatua, zaista bio vampir. Film istražuje granice umetnosti i etike,
opsesiju perfekcionizmom i destruktivnu prirodu stvaralaštva, a Šreka, odnosno
Nosferatua, igra niko drugi nego Vilem Defo, koji je i nominovan za Oskara
(jedan od njegovih mnogih nezasluženih gubitaka).
Za 10 godina karijere, Egers je snimio četiri filma. Neki bi
rekli da je to malo, ali svaki njegov film donosi nešto novo i jako sa sobom. Nosferatu je trebalo da bude njegov
debi, ali dobro je da nije jer sigurno ne bio ni upola jak kao nakon decenije prikupljanja
iskustva u stvaranju filmova. Egers se svakim filmom pripremao za svoje
remek-delo. Njegovi filmovi prenose istinsku ljubav prema folkloru i istoriji.
Pre pisanja filma se upusti u istraživanje određenog vremenskog perioda kako bi
što autentičnije preneo duh vremena. Posvećenost ovog reditelja se posebno
ogleda u načinu na koji likovi govore, neretko arhaično. Koristi izvore iz
dnevnika, enciklopedija i lingvistike određenog perioda. Egers je neka vrsta
istraživačkog novinara reditelja i ogroman je poklon filmskoj umetnosti. Razlog
zašto njegovi filmovi izlaze tako retko je baš ta posvećenost izradi osećaja
koji krasi svet u koji odluči da baci gledaoce.
The Witch je još uvek
jedan od strašnijih filmova koje sam gledao. Govori o porodici puritanaca iz
17. veka koja se suočava s misterioznim silama nakon što ih proteraju iz
kolonije u Novoj Engleskoj. Tematski istražuje strah od nepoznatog, verski
fanatizam i raspad porodice pod uticajem paranoje. The Lighthouse je psihološka drama sa elementima horora o dvojici čuvara
svetionika izolovanih na udaljenom ostrvu krajem 19. veka. Film istražuje teme
usamljenosti, ludila, moći i opsesije, koristeći mitologiju i simboliku da
osvetli ljudsku ranjivost pred prirodnim silama i sopstvenim umom. Inspirisan
skandinavskom mitologijom i islandskim sagama, The Northman je priča o osveti vikinškog princa koji pokušava da
osveti smrt svog oca. Tematski se bavi pitanjima časti, sudbine i nasleđa, kao
i granicom između čoveka i životinje u brutalnom, paganskom svetu. Iako su ovi
filmovi različiti, ipak iskonski nude istu pojedinost: autentičnu jezu koja se
potkrade pod kožu i ne ide nigde. Iskonska jeza je prava reč koja opisuje
Egersov najnoviji i najbolji film, njegov pogled na vampira, Nosferatu.
Smešten u prvu polovinu 19. veka u malom gradu Vizburg u Nemačkoj,
ovo je priča o Tomasu Hateru, novajlili u agenciji za nekretnine. Kako bi se
dokazao u firmi, mora da napusti svoju novopečenu ženu Elen i otputuje daleko u
Transilvaniju kod misterioznog grofa Orloka, kako bi zaključio veliki posao. Što
je bliži svojoj destinaciji, oseća strah i jezu koja je već obuzela narod smešten
oko zamka... Hater nije mogao da zna, ali odlazi u gnezdo vrlo starog čoveka,
odnosno bića koje svoju žeđ neće utoliti kupovinom stare kuće u gradu, već samo
krvlju...
Isto kao i originalni film, i ova verzija uzima istu premisu
koja je ujedno slična, odnosno ista kao ona u Stokerovom delu. Mladi agent za
nekretnine odlazi u jezivi zamak kod vampira koji postane ospednut njegovom
mladom, te učini sve što može da ostvari vezu sa njom. Preko noći, dok je
budan, Orlok započinje parapsihološku vezu sa Elen, koja na to reaguje kao na
demonsku zaposednutost, što donekle i jeste. Baš odnos između Elen i Orloka mi
je i bio glavni „problem“ filma. Povezanost između njih dvoje je glavna
okosnica filma, trebalo bi da je jaka i smislena u potpunosti. Jeste da nam
likovi govore da su povezani i slično, ali za mene je to bilo nedovoljno.
Jednostavno nisam toliko osetio njihovu povezanost koliko je trebalo... Ona
svakako postoji, ali nije toliko jaka koliko se čini. Kako god, to ne
predstavlja toliki problem, jer je ostatak filma perfektno postavljen, pogotovo
fotografija Džarina Blaškija.
Još jedna dobra stvar kod Egersa je saradnja sa direktorom
fotografije, Džarinom Blaškijem, koji je snimio sve Egersove filmove, uključujući i
kratke. Saradnja sa istim direktorom fotografije omogućava vrlo sličan izgled
svih projekata. Čak i kad se budžet postepeno povećavao, Blaški je uspeo da
održi sličan sveopšti izgled slike, a u slučaju njihovog najnovijeg ploda
saradnje, nadmašio je samog sebe. Blaški je bio i nominovan za Oskara za
fotografiju za rad na filmu The
Lighthouse, a siguran sam da mu se i ovde smeši nominacija, ako ne i prvi
Oskar!
Blaški je vidno uzeo inspiraciju iz mnogih prethodnih
vampirskih ostvarenja, a pogotovo Kopolinog. Naravno, tu su i vidni vizuelni
omaži verziji filma iz 1922. godine, ali se tu negde i provuče nešto što liči
na Herzogov kadar. Iako najnoviji rimejk odaje počast prošlim ostvarenjima,
svakako uspeva da stoji za sebe kao jedan od, ako ne i najlepši film prošle
godine. Inspirisani Langom, Murnauom, Vajnom i drugim autorima nemačkog
ekspresionizma, Blaški i Egers stvaraju unikatnu gotsku sliku jeze i užasa koja
parira klasicima prošlosti, a ostaje da bude inspiracija mnogima u budućnosti.
Izgled naslovnog vampira je ostao tajna tokom kampanje
reklamiranja filma, što je i te kako pametan potez. Nosferatuov izgled je jedan
od najprepoznatljivijih u istoriji filma, te sam nestrpljivo iščekivao da vidim
kako ga je Bil Skarsgard preneo na platno. Činjenica da su uzeli glumca koji je
igrao klovna Penivajza u najnovijim It
filmovima me je isprva zabrinula, da ne bude čisto odabran zbog takvih uloga.
Čim sam ugledao, odnosno čuo Skarsgarda kao grofa Orloka sva sumnja je iščezla
jer je ovo sigurno najbolji prikaz ovog vampira kog sam ikada video. Ni ne mora
da bude isti onaj iz originalne knjige, jer je ovo ipak rimejk izmenjene
adaptacije knjige, što Egersu svakako donosi kreativnu slobodu. Svakako, ovako
treba da izgleda nečovek koji se hrani krvlju i živi već izuzetno dugo. Čak i
brkovi koji mnogima smetaju se nekako slažu sa likom (opisan je sa brkovima u
knjizi), zajedno sa odorom sličnom onoj koju je nosio Vlad Tepeš, za kojeg se
smatralo da je vampir. Divno je kako je Skarsgard bio u jednom od ubedljivo najgorih
filmova prošle godine, The Crow, a i
u jednom od najboljih...
Bil je potpuno nestao u ovoj ulozi, što je mač sa dve
oštrice. Sa jedne strane je fantastična transformacija i svaku pohvalu dajem ekipi
za šminku i frizuru, ali i Bilovom glasu koji je u potpunosti transedentno
jeziv, a sa druge strane Bil samo nestane u ulozi. Sa svakom transformacijom u
lika bi trebalo da ostane neka srž glumca koji se krije ispod te šminke ili
kostima. Na primer, u mnogim tranformacijama Kristijana Bejla se ipak vidi da
je to on ili u slučaju prošlogodišnjeg HBO hita The Penguin; koliko god Kolin Farel bio neprepoznatljiv ispod
kompleksnog kostima i šminke, ipak se oseća da je to on, što nije nužno slučaj
sa Skarsgardom. Svakako, njegovo prisustvo je i te kako primetno i velika je
pretnja tokom trajanja filma, a svaka njegova greška smislena i u korak sa likom. Bila
je čast gledati Skarsgarda kako nestaje u ovoj ulozi i za mene je ostao upamćen
kao jedan od najboljih izvođenja vampira na velikom platnu.
Pored Skarsgarda, najprimetnije izvođenje jeste ono koje daje
Lili Rouz Dep. Nju nisam imao priliku da gledam nigde do sad, a sve što sam čuo
za nju je da je samo okej, ništa specijalno. Sve što vam treba da se uverite da
je ipak nasledila nešto talenta od oca jeste njena uloga ovde. Rouz daje
performans svoje dosadašnje karijere, igrajući tužnu i uplašenu ženu koja je
konstantno pod kontrolom nečeg natprirodnog i neobjašnjivog. U početku mi je
ličila na klasičnu žrtvu zaposednuća, te je i njen performans išao u korak sa
takvim likom, ali što je duže to zaposednuće trajalo, sve više me je hvatala
jeza dok sam gledao kako Dep juniorka prenosi osećaje patnje, bola i straha i
te kako dobro, pogotovo u par scena (kada ih budete videli, znaćete na koje
mislim). Definitivno joj se smeši barem nominacija za Oskara!
Kada vidite Nikolasa Holta u filmu, znate da je njegov lik
neka dobrica, pošten čovek koji neretko biva promenjen usled sila van njegove
kontrole, uglavnom ne svojom voljom. Takva je i sudbina njegovog lika u ovom
filmu, Džonatana Harkera, odnosno Tomasa Hatera kako je ova adaptacija vešto
izmenila njegovo ime iz knjige. Holt se definitivno najviše ističe kada najzad
stigne u Orlokov zamak, kada nastupe trenuci nelagode i za njega neočekivanog užasa.
Dok postepeno saznaje da Orlok nije ljudsko biće, Holt savršeno prenosi nešto
više od jednostavnog straha za život, u pitanju je neka neopisiva bojaznost od
natprirodne pojave koja ga uhodi noćima. Holt me je prijatno iznenadio i još
jedan je odličan deo izuzetne glumačke puzle u filmu.
To se ipak ne može reći za jednog od sporednih likova, Fridriha,
kojeg igra Eron Tejlor Džonson. On se na čudan, neprijatan način ističe.
Preglumljava, previše je dramatičan i jednostavno se ne uklapa kao ostatak
ekipe u film. Iskreno ne znam šta radi ovde, u nekim trenucima je kao da je u
nekoj parodiji gotskog horora. Možda je samo do toga što sam skoro gledao
njegov najnoviji film „Kraven the Hunter“, gde njegovo izvođenje zaista nije ni
vredno pominjanja...
Tu je ipak još jedna uloga i te kako vredna pominjanja, a to
je profesor Albin Eberhard von Franz, odnosno ova verzija Van Helsinga iz
knjige kog tumači fantastični Vilem Defo. Ovo je njegova treća saradnja sa Egersom:
u The Lighthouse je pokidao pored
Roberta Patisona, dok je u The Northman
imao znatno manju ulogu, ali svakako pamtljivu. Albin Eberhard je neki miks te prethodne
dve uloge, a Defou je definitivno dato da eksperimentiše sa ovim likom, što je
njemu sigurno bilo vrlo zabavno. Eberhard je klasični na prvi pogled ludi
profesor koji zna sve o određenoj sferi koja je baš potrebna glavnim likovima.
Defo se savršeno slaže za taj arhetip i imao je par scena koje definitivno vodi
svojim izvođenjem i diže ih na viši nivo. Drago mi je što Defo vidi kvalitet malo
drugačijih autora u Holivudu, radivši skoro i sa Jorgosom Lantimosom.
Od ostalih izvođenja su tu i Ema Korin i Ralf Ineson. Oboje
su bili dovoljno dobri za ove vrlo sporedne uloge. Slično kao Džonson, Korin se
nije slagala sa ostatkom ekipe, a Ineson je kao već Egersov veteran znao šta
mu je činiti.
Iako je pre ovog filma radio muziku samo za The Northman, Robin Karolan se već
istakao kao spretan i talentovan kompozitor filmske muzike. Celokupni skor je odisao
grandioznošću kakva ova priča zaslužuje. Karolan je savršeno utkao u note horor
sa daškom emocija i stvorio jednu od boljih muzičkih potpora prošle godine.
Gledanje ovog filma u IMAX formatu je zaista bilo nešto drugo,
a ne sećam se kada je ta sala bila toliko puna na regularnoj projekciji (koja
nije premijera). Ovakav horor zahteva da svoje užase prezentuje na najvećem
platnu mogućem, a IMAX format je savršen za to (nažalost, nisam sponzorisan). Ako
IMAX ipak nije pogodan za vaš džep (apsolutno opravdano), svakako je preporuka
da se film gleda u bioskopu!
Nosferatu je bio
težak za gledanje. Sve vreme sam imao neku gnedlu u grlu koja je tek nestala
kad je opasnost za likove prošla... Redak je rimejk vredan vaše nepodeljene
pažnje. Uzima sve što je dobro iz prethodnih adaptacija i originalnog romana i
postaje nešto svojstveno unikatno u moru sličnih ostvarenja. Bez problema može
da stoji rame uz rame sa ostalim Nosferatu
verzijama. Robert Egers je stvorio još jedan odličan film, njegov najbolji do
sada, a njegov rad će nastaviti da kroči put svim autorima koji žele da naprave
nešto apsolutno svoje. Nosferatu je
više od samo još jednog rimejka ili samo još jedne adaptacije Drakule, već je najbolji vampirski film
ikada.
Ocena: 4+/5
Comments
Post a Comment