Na nekoliko godina izađe film koji napravi
toliko pometnje u svetu ljubitelja filmske umetnosti, koji izazove kontroverze
i veliki raskol između gledaoca, a pogotovo kada dogura čak i do
„najprestižnije“ filmske nagrade, Oskara. Ove godine je taj film Emilia Pérez, koji mi je prošao ispod
radara na prošlogodišnjem FAF-u, ali i uopšteno, sve dok ga nisam pogledao
relativno skoro. Uoči saznanja da je nominovan za čak 13 Oskara, uključujući i
za najbolji film, režiju i glavnu/sporednu glumicu, morao sam da vidim u čemu
je cela ova pometnja... Poštujem ambiciozne autorske zamahe u svetu filma, ali
ne kada su zamasi ni u šta. Svakako, Emilia
Pérez nije „ogavan“, „nemaštovit“ ili kako god ga svi nazivaju. Film je
koji ima dobre namere, ali su one mogle na drugačiji način da se usmere, da se
barem napravi neki film vredan cele ove halabuke.
U savremenom Meksiku, talentovana, ali
potcenjena advokatica Rita gubi svoje veštine radeći za moćnu advokatsku firmu
koja se više bavi prikrivanjem zločina nego sprovođenjem pravde. Međutim,
neočekivano joj se pruža prilika koju ne može da odbije: da pomogne ozloglašenom
narko-bosu Huanu Del Monteu, poznatom kao Manitas, da se povuče iz kriminalnog
sveta i zauvek nestane. Manitas ne želi samo da pobegne, već godinama u
tajnosti kuje plan da postane žena kakva je oduvek sanjao da bude i da na taj
način pobegne od zakona, ali i od sebe i svoje mračne prošlosti.
Premisa sama po sebi uopšte ne zvuči
loše, svakako je nešto što se ne viđa često u svetu filma... Pritom, čak i kad
se doda povrh svega toga da je u pitanju zapravo mjuzikl, ne zvuči posve loše! Nažalost,
kada se malo zađe dublje iza scene, kada se pročita da je film režirao Francuz Žak
Odijar, da je film zapravo snimljen u Francuskoj većinski sa glumcima koji nisu
iz Meksika (neki su imali svega nekoliko meseci da nauče španski)... Pritom, reditelj
je jednom prilikom pomenuo da je za ovakvu priču odabrao španski kao glavni
jezik jer je to jezik koji govori „sloj“ ljudi kojem želi da se obrati; španski
je jezik migranata i siromašnih. Izjava koja je posve sramotna i potresna, ali
nekako i smislena kad se pogleda film, jer je ovo nedefinisana smrdljiva smesa
od ostvarenja koja ne zna šta tačno hoće, osim da bude definicija stereotipa u
vidu filma. Svakako, ignorisaću sve kontroverze iza scene, bezukusne izjave glumice,
reditelja i druge probleme. Čak i tad Emilia
Pérez nije vredna prevelike pažnje koju ovoliko obuzima.
Iskreno, nemam ni malo pravo da se
osetim uvređeno jer je film prikazao Meksiko i te kako stereotipično (sa sve
žutim/narandžastim filterom). Samo zamišljam kako bi bilo da je neko ko nema
nikakvog znanja o Srbiji snimio film smešten u Beogradu koji je zapravo negde u
Nemačkoj i nije baš prijatno... Pritom, da je priča neka telenovela mega melodrama
koja je vrlo aktuelna u današnjici zbog promene pola i tako dalje... Na papiru
je Emilia Pérez vrlo progresivan
film, a 13 nominacija za raznorazne Oskare je samo pokazatelj da američka Akademija
jednostavno ne gleda ni malo ispod površine, što zapravo nekako i te kako i ima
smisla...
Manitasa, odnosno naslovnog lika, igra
Karla Sofija Gaskon, nominovana za Oskara za najbolju glavnu žensku ulogu... Prvo,
njeno izvođenje nije bilo loše i dopao mi se kontrast između nje kao Emilije i nje
kao Manitasa. Pored uverljive šminke, njeni manerizmi i sveopšti govor i drugi
detalji pokreta su zaista odali utisak da je u pitanju druga osoba. Narativno
vezano za njenog lika, sve vreme mi je smetala neka vrsta nelagode...
Manitas je ubica i otelotvorenje onoga
što je u Meksiku glavni problem: vladavina nezakonja koja uteruje strah u
stanovništvo. Ali, kada hladnokrvni diler droge na veliko postane žena, onda
počne da se kaje za svoje mnogobrojne zločine, kao da je time što je žena sada
odjednom dobra, bolja osoba! Ne samo to, nego se od nas kao publike očekuje da navijamo
za njega (sada nju), da se pokaje za svoje zločine i najzad zavoli sebe; posle
toliko nanetog bola i patnje? Taj zahtev od strane reditelja je stvarno
sramotan i jednostavno bezobrazan. Ne samo to, nego je besmisleno i
nezasluženo...
Njena promena od ubice do svetice (bukvalno)
je toliko veštački odrađen. Temelj za promenu postoji, ali dalji razvitak je
poprilično neprirodan, već samo jeste jer tako, je li, mora biti! Pritom, način
na koji se njen karakterni luk završi je još jedan smehotresni način na koji su
autori pokazali da nemaju pojma šta rade... Iako je Karla sasvim okej izvela
ovu ulogu, zaista ne znam šta radi na listi nominacija za najbolju glavnu
žensku ulogu. Ako išta, ona je sporedna uloga, a Zoi Saldana je glavna ženska
uloga; film počinje i završava se sa njom i 90% dešavanja vidimo kroz njene
oči...
Pre svega, i te kako je lepo videti Zoi
Saldanu u nekom filmu gde nije plava (Nejtiri u Avatar serijalu) ili zelena (Gamora u MCU filmovima). Tokom ovog veka se našla u nekim većim ulogama, ali
je uglavnom poznata po nekim manjim pojavljivanjima u raznim filmovima/serijama.
Stvarno jeste bila na dobrom putu da bude velika zvezda, ali nažalost nije
postala onolika koliko su se svi nadali. Svakako, ipak jeste bila u finansijski
najuspešnijim filmskim serijalima, Avatar
i MCU... Iskreno mi je drago što je
najzad dobila neku ulogu u kojoj je mogla da pokaže svoje glumačke, ali i
muzičke veštine; ali mi je žao što je taj film Emilia Pérez...
Ako postoji neka svetla tačka filma,
to je Zoi. Vidi se da se posvetila ulozi i da je dala sve od sebe da iznese
scene, ali i muzičke sekvence. Jeste da ponekad zaboravi da nakači akcenat, ali
opraštam joj! Saldana je nominovana za Oskara za najbolju sporednu žensku ulogu,
ali je glavni lik... Svakako, ako je nešto u ovom filmu dobro, to je Zoi Saldana,
a nadam se da joj predstoji još velikih uloga!
Treći glavni lik je Manitaosova žena, Džesi,
koju igra Selena Gomez. Da, od svih glumica na svetu su odabrali Selenu Gomez,
koja je dala vrlo čudno, kruto i neprijatno izvođenje... Iako se od nje ne
očekuje neka gluma, barem se mislilo da će se snaći u mjuzikl delovima, ali ne.
Gomez jedva iznese pevanje, a kad pokušav da peva, usta joj se jedva pomeraju
od količine botoksa u njenom licu...
Emilia Pérez je mjuzikl, te bi
se očekivalo da pesme budu dobre ili barem prolazne. Na kraju filma se nisam
sećao ni jedne pesme, što nije dobro za jedan mjuzikl. Pevanje je bilo bolno za
slušati, a koreografija vrlo oskudna i jednostavno amaterski odrađena. Film je
nominovan za dva Oskara za najbolju originalnu pesmu, stvarno ne znam čime je
zaslužio čak dve nominacije... Jedna od dve nominovane pesme, „El Mal“, je
jedina prolazna pesma, od mnogo u filmu...
Najbolja fotografija, najbolja režija,
najbolja montaža, najbolji adaptirani scenario, najbolji zvuk, najbolja šminka,
najbolji internacionalni film, najbolji film. Ovo su neki od Oskara za koji je
film Emilia Pérez nominovan... Rekordan
broj koji bi trebalo da donekle barem označava nezaboravan film koji je pomerio
granice onoga što je do sad bilo poznato u stvaranju filmova. Takav film je
jedan od filmova koji je obeležio tu godin na neki način, podario neki novi
uvid u čovečiji duh te godine. Da li to bilo na tehničkom nivou ili na nivou
bitnih tema koje su najzad obrađene, jedino takav film zaslužuje toliku
prihvaćenost i pažnju.
Emilia Pérez nije ništa od
toga, već je u najboljem slučaju mediokritet željan pažnje, čak i kad se ignorišu
sveopšta neupućenost i neznanje reditelja ili zaista neumesne i bezobrazne
izjave glumice Karle Sofije Gaskon. Emilia
Pérez jeste bio „veliki kreativni zamah“ i pohvaljujem autorski tim što se
osmelio da uradi ovakav film, ali ovo jednostavno nije proizvod očigledno
velikog truda mnogo ljudi, a svakako nije nešto što zaslužuje toliko guranja i veštačke
pažnje samo jer je o određenoj temi... Ali ipak jeste učinio ono što je i
naumio, a to je da privuče pažnju, makar dobio nešto dobro iz toga ili ne. Izgleda
da ne postoji loš publicitet...
Comments
Post a Comment