Skip to main content

Emilia Pérez (2024) - Recenzija Filma

 


Na nekoliko godina izađe film koji napravi toliko pometnje u svetu ljubitelja filmske umetnosti, koji izazove kontroverze i veliki raskol između gledaoca, a pogotovo kada dogura čak i do „najprestižnije“ filmske nagrade, Oskara. Ove godine je taj film Emilia Pérez, koji mi je prošao ispod radara na prošlogodišnjem FAF-u, ali i uopšteno, sve dok ga nisam pogledao relativno skoro. Uoči saznanja da je nominovan za čak 13 Oskara, uključujući i za najbolji film, režiju i glavnu/sporednu glumicu, morao sam da vidim u čemu je cela ova pometnja... Poštujem ambiciozne autorske zamahe u svetu filma, ali ne kada su zamasi ni u šta. Svakako, Emilia Pérez nije „ogavan“, „nemaštovit“ ili kako god ga svi nazivaju. Film je koji ima dobre namere, ali su one mogle na drugačiji način da se usmere, da se barem napravi neki film vredan cele ove halabuke.

U savremenom Meksiku, talentovana, ali potcenjena advokatica Rita gubi svoje veštine radeći za moćnu advokatsku firmu koja se više bavi prikrivanjem zločina nego sprovođenjem pravde. Međutim, neočekivano joj se pruža prilika koju ne može da odbije: da pomogne ozloglašenom narko-bosu Huanu Del Monteu, poznatom kao Manitas, da se povuče iz kriminalnog sveta i zauvek nestane. Manitas ne želi samo da pobegne, već godinama u tajnosti kuje plan da postane žena kakva je oduvek sanjao da bude i da na taj način pobegne od zakona, ali i od sebe i svoje mračne prošlosti.

Premisa sama po sebi uopšte ne zvuči loše, svakako je nešto što se ne viđa često u svetu filma... Pritom, čak i kad se doda povrh svega toga da je u pitanju zapravo mjuzikl, ne zvuči posve loše! Nažalost, kada se malo zađe dublje iza scene, kada se pročita da je film režirao Francuz Žak Odijar, da je film zapravo snimljen u Francuskoj većinski sa glumcima koji nisu iz Meksika (neki su imali svega nekoliko meseci da nauče španski)... Pritom, reditelj je jednom prilikom pomenuo da je za ovakvu priču odabrao španski kao glavni jezik jer je to jezik koji govori „sloj“ ljudi kojem želi da se obrati; španski je jezik migranata i siromašnih. Izjava koja je posve sramotna i potresna, ali nekako i smislena kad se pogleda film, jer je ovo nedefinisana smrdljiva smesa od ostvarenja koja ne zna šta tačno hoće, osim da bude definicija stereotipa u vidu filma. Svakako, ignorisaću sve kontroverze iza scene, bezukusne izjave glumice, reditelja i druge probleme. Čak i tad Emilia Pérez nije vredna prevelike pažnje koju ovoliko obuzima.

Iskreno, nemam ni malo pravo da se osetim uvređeno jer je film prikazao Meksiko i te kako stereotipično (sa sve žutim/narandžastim filterom). Samo zamišljam kako bi bilo da je neko ko nema nikakvog znanja o Srbiji snimio film smešten u Beogradu koji je zapravo negde u Nemačkoj i nije baš prijatno... Pritom, da je priča neka telenovela mega melodrama koja je vrlo aktuelna u današnjici zbog promene pola i tako dalje... Na papiru je Emilia Pérez vrlo progresivan film, a 13 nominacija za raznorazne Oskare je samo pokazatelj da američka Akademija jednostavno ne gleda ni malo ispod površine, što zapravo nekako i te kako i ima smisla...

Manitasa, odnosno naslovnog lika, igra Karla Sofija Gaskon, nominovana za Oskara za najbolju glavnu žensku ulogu... Prvo, njeno izvođenje nije bilo loše i dopao mi se kontrast između nje kao Emilije i nje kao Manitasa. Pored uverljive šminke, njeni manerizmi i sveopšti govor i drugi detalji pokreta su zaista odali utisak da je u pitanju druga osoba. Narativno vezano za njenog lika, sve vreme mi je smetala neka vrsta nelagode...

Manitas je ubica i otelotvorenje onoga što je u Meksiku glavni problem: vladavina nezakonja koja uteruje strah u stanovništvo. Ali, kada hladnokrvni diler droge na veliko postane žena, onda počne da se kaje za svoje mnogobrojne zločine, kao da je time što je žena sada odjednom dobra, bolja osoba! Ne samo to, nego se od nas kao publike očekuje da navijamo za njega (sada nju), da se pokaje za svoje zločine i najzad zavoli sebe; posle toliko nanetog bola i patnje? Taj zahtev od strane reditelja je stvarno sramotan i jednostavno bezobrazan. Ne samo to, nego je besmisleno i nezasluženo...

Njena promena od ubice do svetice (bukvalno) je toliko veštački odrađen. Temelj za promenu postoji, ali dalji razvitak je poprilično neprirodan, već samo jeste jer tako, je li, mora biti! Pritom, način na koji se njen karakterni luk završi je još jedan smehotresni način na koji su autori pokazali da nemaju pojma šta rade... Iako je Karla sasvim okej izvela ovu ulogu, zaista ne znam šta radi na listi nominacija za najbolju glavnu žensku ulogu. Ako išta, ona je sporedna uloga, a Zoi Saldana je glavna ženska uloga; film počinje i završava se sa njom i 90% dešavanja vidimo kroz njene oči...

Pre svega, i te kako je lepo videti Zoi Saldanu u nekom filmu gde nije plava (Nejtiri u Avatar serijalu) ili zelena (Gamora u MCU filmovima). Tokom ovog veka se našla u nekim većim ulogama, ali je uglavnom poznata po nekim manjim pojavljivanjima u raznim filmovima/serijama. Stvarno jeste bila na dobrom putu da bude velika zvezda, ali nažalost nije postala onolika koliko su se svi nadali. Svakako, ipak jeste bila u finansijski najuspešnijim filmskim serijalima, Avatar i MCU... Iskreno mi je drago što je najzad dobila neku ulogu u kojoj je mogla da pokaže svoje glumačke, ali i muzičke veštine; ali mi je žao što je taj film Emilia Pérez...

Ako postoji neka svetla tačka filma, to je Zoi. Vidi se da se posvetila ulozi i da je dala sve od sebe da iznese scene, ali i muzičke sekvence. Jeste da ponekad zaboravi da nakači akcenat, ali opraštam joj! Saldana je nominovana za Oskara za najbolju sporednu žensku ulogu, ali je glavni lik... Svakako, ako je nešto u ovom filmu dobro, to je Zoi Saldana, a nadam se da joj predstoji još velikih uloga!

Treći glavni lik je Manitaosova žena, Džesi, koju igra Selena Gomez. Da, od svih glumica na svetu su odabrali Selenu Gomez, koja je dala vrlo čudno, kruto i neprijatno izvođenje... Iako se od nje ne očekuje neka gluma, barem se mislilo da će se snaći u mjuzikl delovima, ali ne. Gomez jedva iznese pevanje, a kad pokušav da peva, usta joj se jedva pomeraju od količine botoksa u njenom licu...

Emilia Pérez je mjuzikl, te bi se očekivalo da pesme budu dobre ili barem prolazne. Na kraju filma se nisam sećao ni jedne pesme, što nije dobro za jedan mjuzikl. Pevanje je bilo bolno za slušati, a koreografija vrlo oskudna i jednostavno amaterski odrađena. Film je nominovan za dva Oskara za najbolju originalnu pesmu, stvarno ne znam čime je zaslužio čak dve nominacije... Jedna od dve nominovane pesme, „El Mal“, je jedina prolazna pesma, od mnogo u filmu...

Najbolja fotografija, najbolja režija, najbolja montaža, najbolji adaptirani scenario, najbolji zvuk, najbolja šminka, najbolji internacionalni film, najbolji film. Ovo su neki od Oskara za koji je film Emilia Pérez nominovan... Rekordan broj koji bi trebalo da donekle barem označava nezaboravan film koji je pomerio granice onoga što je do sad bilo poznato u stvaranju filmova. Takav film je jedan od filmova koji je obeležio tu godin na neki način, podario neki novi uvid u čovečiji duh te godine. Da li to bilo na tehničkom nivou ili na nivou bitnih tema koje su najzad obrađene, jedino takav film zaslužuje toliku prihvaćenost i pažnju.

Emilia Pérez nije ništa od toga, već je u najboljem slučaju mediokritet željan pažnje, čak i kad se ignorišu sveopšta neupućenost i neznanje reditelja ili zaista neumesne i bezobrazne izjave glumice Karle Sofije Gaskon. Emilia Pérez jeste bio „veliki kreativni zamah“ i pohvaljujem autorski tim što se osmelio da uradi ovakav film, ali ovo jednostavno nije proizvod očigledno velikog truda mnogo ljudi, a svakako nije nešto što zaslužuje toliko guranja i veštačke pažnje samo jer je o određenoj temi... Ali ipak jeste učinio ono što je i naumio, a to je da privuče pažnju, makar dobio nešto dobro iz toga ili ne. Izgleda da ne postoji loš publicitet...

Ocena: 2/5

Comments

Popular posts from this blog

Yugo Florida (2025) - Recenzija Filma

  Kad god odem na neki filmski festival, postoji par potencijalnih favorita koje bih voleo da ukačim. Ponekad ne uspem i razočaram se, ali kada god me bogovi blagajni i akreditacija pogledaju, znam da me čeka nešto vrlo upečatljivo i definitivno istaknuto sa programa. Tako sam na ovogodišnjem, 31. Sarajevo Film Festivalu, jedva čekao da pogledam debitantski dguomtereažni film Vladimira Tagića, „Yugo Florida“! Zahvaljujući nekom divnom čudu, našao sam se u prepunoj sali i nestrpljivo sam iščekivao da pogledam još jedan domaći film na festivalu! Deni Bojl je jednom rekao da su prvi filmovi reditelja ujedno i najbolji. Nisam potpuno siguran u to, ali sam siguran da ako Tagić nastavi ovim putem, može lako da postane jedan od najboljih domaćih reditelja današnjice. Hronično neispavani Zoran radi u noćnoj smeni rijaliti programa, gde posmatra učesnike i zapisuje njihove aktivnosti. Njegov gotovo besmisleni život se okreće naglavačke nakon što njegov otuđeni i nepodnošjivi otac oboli od l...

Sedef Magla (2025) - Recenzija Filma

  Još jedna godina , još jedan narativno zamršen, mlohav i nebitan domaći istorijski film napravljen od serije. Dok je prošlih godina domaća publika imala priliku da protraći vreme sa ostvarenjima poput „Aleksandar od Jugoslavije“, „Šta se bore misli moje“ ili  „Ruski Konzul“, 2025. godina je obeležena još jednim Frankenštajnovim čudovištem od filma u vidu „Sedef Magla“. Pa, da li su autori još jedne istorijske melodrame najzad napravili nešto novo? Kratak odgovor: naravno da nisu, ali barem je naziv filma ovaj put zanimljiviji. „Sedef Magla“ je još jedan film smešten za vreme Obrenovića, ovaj put pred kraj devetnaestog veka. Godine 1882. je Jelena Ilka Marković, udovica Jevrema Markovića, optuženog za učešće u Topolskoj buni i bez suđenja pogubljenog, pokušala da ubije kralja Milana Obrenovića i tako osveti svog muža. Uhapsili su je, a nekoliko meseci kasnije je pronađena mrtva u svojoj zatvorskoj ćeliji... Sedam godina kasnije, istog dana su pronađena dva tela. Oba ubistva s...

Mission: Impossible – The Final Reckoning (2025) - Recenzija Filma

  Skoro dve godine nakon maestralnog akcionog ostvarenja „Mission: Impossible – Dead Reckoning Part One“, Tom Kruz i ostala ekipa se vraćaju kako bi nam dostavili poslednje izvršenje naslovne nemoguće misije, kulminaciju svih prethodnih naizgled neizdvoljivih poduhvata i istih takvih Kruzovih kaskaderskih ludorija. „Mission: Impossible – The Final Reckoning“ publici ne donosi samo kraći naslov nego prošli film, već i manje koherentnosti, narativne logičnosti, ali i manjak osećaja finalosti za ovako bogatu i zapravo uspešnu franšizu, sa daškom bespotrebnog povezivanja sa prethodnim filmovima kako bi nam dostavio finalnu odmazdu, odnosno zadnju avanturu uloge koja je Toma Kruza lansirala u stratosferu akcionih heroja. Da li je ovaj film zaslužio titulu jednog od najiščekivanijih filmova 2025. godine? Teška srca moram reći da i ne baš... „Mission: Impossible – The Final Reckoning“ bi na narativnom polju trebalo da bude jednostavan film. Nastavlja priču iz prošlog filma, Hant je još ...