Goran Marković je nesumnjivo jedan od
najvećih reditelja sa ovih prostora i retka nepo beba koju podržavam! Publici
je podario oko dvadeset filmskih ostvarenja i sigurno ste gledali barem jedan
njegov film. Dela poput: „Variola Vera“, „Nacionalna klasa“, „Već viđeno“, „Specijalno
vaspitanje“ i druga se neretko pominju kada se govori o Markoviću. Iako su ovi
filmovi naizgled različiti (po žanru i stilu), svaki svedoči o Markovićevom
pogledu na tadašnjicu Jugoslavije; jer koliko god Marković bio dobar filmadžija,
možda je čak bolji aktivista i borac za bolja socijalna prava svojih sugrađana,
a reklo bi se da tome doprinosi kroz rad na filmu. Koliko god se više govorilo o
gorepomenutim filmovima, postoji jedan koji važi za jedan od njegovih potcenjenijih,
a taj možda i najbolje svedoči o jednom društvu u rapidnoj dekadenciji (u
svakom mogućem smislu), a to je naravno „Tajvanska kanasta“, film koji je nažalost
i četrdeset godina kasnije možda relevantniji nego ikada.
Saša Belopoljanski je čovek izgubljen
u vremenu i prostoru. Na prvi pogled ima sve što bi jedan dobar i uspešan građanin
SFRJ imao: dobro učenu školu (arhitekta), ženu, dvoje dece, ali i proletarijatski
duh koji održava! Ako se malo dublje zađe ispod površine, Saša je više nego
nesrećan. Zapravo je frustrirani i nezaposleni arhitekta koji provodi dane izgubljen
u sećajnima na svoju mladost i burne studentske proteste 1968. godine, a život
mu prolazi mimo njega, nalik na nelucidni san. Opterećen nostalgijom i
nesposoban da se prilagodi savremenom društvu, bori se s osećajem otuđenosti i
razočaranja. Njegova nesposobnost da prihvati stvarnost dovodi ga u stalne
sukobe s porodicom, prijateljima i ljudima iz okruženja, dok pokušava da pronađe
smisao u svetu koji mu deluje stran i nepravedan... Na korak tom nezadovoljstvu
mu naizgled staje posao iz snova: građevinski moguli (mafijaši) mu nude da radi
kao arhitekta na izgradnju novog naselja; mesta gde će moći da žive mladi ljudi
kakav je on bio na kraju šezdesetih, kada se svet činio boljim i iskrenijim
mestom, kada se činilo da je Jugoslavija mesto iz snova... Nažalost, posao iz
snova je sve samo ne to...
Može se lako povući paralela između Saše
i Jugoslavije. Marković je i sam živeo za vreme studentskih protesta šezdesetih,
verovao je u bolje sutra za svoju državu koju je i te kako kulturno obogatio
svojim delima, ali kao i svi, sredinom osamdesetih je znao da joj se već
uveliko sprema kraj. Može se reći da je „Tajvanska kanasta“ Markovićevo
upozorenje ili neka vrsta mračnog uvoda u potpuni raspad svih mračnih i „nevinih“
laži koje su se množile na ovim prostorima u vreme „velelepnog“ uspona SFRJ
koji je počivao na pozajmicama i uživanju benifcija i od Istoka i od Zapada.
Kao i Saša, Jugoslavija se tada činila
kao mesto izgubljeno u prostoru i vremenu... Desetak godina nakon Titove smrti
su bile presudne za SFRJ, svakom godinom se bližila kulminacija suptilne socijalne
havarije sa kojom se država borila iza kulisa prividne stabilnosti. Bivši,
prošli snovi o slobodi i nekoj novoj, prosvećenoj generaciji su brzo nestajali.
Eksperiment zvan socijalizam nije uspeo, kapitalizam je prevagnuo, a kao i
obično, većina je ispaštala zbog pohlepe manjine.
Saša je od ideološki vođenog čoveka
spao na jedinku koja zavisi od novca, nova realnost vođena kapitalom ga je
izjela, a on se ne snalazi u njoj. Jednostavno ne prihvata stvarnost koja ga
okružuje, gubi interesovanje za nju. Gubi želju da postoji u stvarnosti u kojoj
Rade Seljak, nekada anarhista, radi za državnu bezbednost; u stvarnosti u kojoj
u jeku izgradnje i prosperiteta nema posla za arhitektu; u stvarnosti u kojoj se
srednjoškolka dosađuje i ne zna šta da radi sama sa sobom na par sati; u
stvarnosti gde je biti čovek nedovoljno; u stvarnosti u kojoj je umetnost
zanemarena i cenzurisana.
Belopoljanski je klasičan primer
neostvarenog identiteta. On još uvek živi u „raju“ za koji se borio u svoje
vreme, a život mu se vrti oko neostvarenih umetničkih ambicija i izgubljenog
duha mladalačke pobune. Može se reći da je Saša „večiti student“, osoba koja
jeste stekla diplomu, ali nije nikada prevazišla studentske navike. Za takve
poput njih nema mesta u novoj Jugoslaviji, osim ako ne želi da ispašta za grehe
tuđih.
Tajvanska kanasta je varijacija
poznate kartaške igre kojom „poslodavci“ ismevaju našeg heroja, ali ga
istovremeno i proveravaju da li im može biti žrtveni jarac ako zatreba, samo
neki potpis na nekom papiru koji ipak može da košta sve. Tajvanska kanasta ne
postoji, slično kao i sam Saša. On veruje u sve što mu se čini kao prilika da
promeni nešto, da uvede nešto novo i bolje, lepše. Sašine namere su čiste kao i
krajem šezdesetih, ali za neke ljude je to dovoljno da iskoriste za svoje
namere koje Saši ipak ni ne padaju na pamet. Kao što veruje u ono što ne
postoji i verovatno nikad ni nije, Saša veruje i u tu igru. Možda je
jednostavno nekim ljudima takva sudbina, da budu dovoljno naivni da misle da
postoji nešto dobro u ovom svetu i da za to daju život.
Boris Komnenić maestralno igra glavnu
ulogu. Iako je igrao dosta pamtljivih uloga, ova mu je isgurno najbolja u
karijeri. Stvoren je da igra mediokriteta koji ne može da živi sa tim da je
mediokritet, frustriranog čoveka koji ipak ne vidi da ima sve što neko može da
poželi u to vreme. Ne uspeva da nađe mesto u društvu i da se prilaogi
socijalnim, ekonomskim i političkim faktorima koji mu kroje život, a to naravno
da dovodi do dekadencije i pada ovog „malog čoveka“. Boris, Saša, je čovek koji
ne funkcioniše u učmaloj močvari korupcije i birokratije.
Mora se pohvaliti i odlična originalna
muzika Zorana Simjanovića, legendarne glave domaće filmske muzike. Naslovna
tema filma je nešto nalik na bluz, što savršeno podcrtava i narativne teme
filma. Simjanović je utkao u note Sašinu svakodnevnu srdžbu, jarost i gnev i
ostaje kao jedna od njegovih potcenjenijih kompozicija.
„Ako smo pali, bili smo padu skloni“, ovde
je noć što se životu opire.“ Ovo su stihovi Branka Miljkovića sa kojima se
završava ovaj film, a i ovaj tekst. Ako pasti znači biti vođen nekom svojoj
ideologijom i čvrstom verovanju u nešto, onda se pad i nečini toliko lošim. Pasti
neretko znači i ustati, jer nakon svake noći se ponovo rađa dan, neko bolje
sutra.
Ocena: 4+/5
Comments
Post a Comment