„Netflix“ ekipa je davno usavršila stvaranje
visokobudžetnih nedefinisanih smesi od filmova. Ponekad im se omakne i naprave solidan
film poput „Marriage Story“ ili „Beasts of No Nation“; a poslednju deceniju su
jurili Oskare filmovima „Mank“, „All Quiet on the Western Front“, „The Power of
the Dog“ ili „Maestro“ (uglavnom
neuspešno). „Netflix“ na svom naizgled beskonačnom repertoaru od jednostavno neambicioznih
do osrednjih filmova, a onda su tu filmovi poput „The Electric State“: traljavi
spektakli u pokušaju koji se oslanjaju na lažne emocije i narativne uloge i
time neuspešno vršući dvostruku manipulaciju. Onu koja obmanjuje publiku da su zapravo
vredno uložili svoje dragoceno vreme, a i sebe da su valjano potrošili više
stotine miliona dolara na kakav god je to najveći „spektakl“ meseca koji su
proizveli.
Džo i Entoni Ruso, odnosno Braća Ruso (jer to
kao zvuči više kul) su već šest godina na rediteljskoj eskapadi van MCU. Istina
je da su radili na najboljim filmovima tog univerzuma i time ga podigli na viši
nivo, počevši sa „Captain America: The Winter Soldier“, a i zaključili su prvu
sagu filmom „Avengers: Endgame“. Njihov povratak u ovaj univerzum je bio
neminovan, a očekuje se 2026. godine, kada se vraćaju da „spase“ MCU, koji je
trenutno duboko u kreativnom ponoru... Na svojoj „odiseji“ koja ih vodi nazad
do MCU, Rusoovi su se oprobali u nekoliko žanrova. „Cherry“ je bila drama o
mladiću i njegovoj borbi sa PTSP-om, a „The Gray Man“ špijunski triler koji je
bezlični „John Wick“ klon traljavo pomešan sa „James Bond“ tropama... Pomenuta
ostvarenja su bila ofrlje i lenji autorski upliv u žanr; doslovno je nejasno
kome su ovi filmovi išli u prilog... Braća Ruso su odlučili da ovaj put svoje masne
i pohlepne prste umaste u žanr naučne-fantastike. Rezultat je i te kako
očekivan, jer je „The Electric State“ još jedno otelotvorenje reči: generičnost,
traljavost i lenjost.
Zasnovano na istoimenom grafičkom romanu Simona Stalenhaga, priča se odvija u alternativnoj verziji 1994. godine. Četiri godine nakon razarajućeg rata između ljudi i robota, tinejdžerka Mišel napušta svoj starateljski dom kako bi pronašla svog davno izgubljenog brata. Na avanturi koja će je voditi duboko u zabranjenu teritoriju u kojoj vladaju roboti, udružuje se sa krijumčarem i njegovim duhovitim robotom pratiocem.
Premisa jeste intrigantna, ali se tu inovativnost filma zaustavlja. Ako ste gledali „Ready Player One“ ili zapravo bilo koju Spilbergovu avanturu, apsolutno ćete znati gde „The Electric State“ vodi. Da li to bilo predviđanje ključnih velikih akcionih sekvenci, emotivnih momenata bez preko potrebnog temelja ili jednostavno svaku narativnu nit, sve je formulaički skockano u oko dva sata! Možda ume da bude zabavan na maksimalno pet minuta, kada se mozak u potpunosti isključi, ali bolje pogledati neki takav sličan film iz prošlosti. Postoji niz boljih ostvarenja iz kojih ovo vidno crpi svaku trunku inspiracije, svaku nit koju je neko samo prespojio, a stiče se osećaj da je to „neko“ veštačka inteligencija...
„Napravi mi film koji pokušava da bude
nostalgična avantura sa dinamičnim prijateljskim odnosima, ispunjen raznobojnim
likovima koji na kraju uvide svoje razlike i odluče da ih one zapravo spajaju,
a ne razdvajaju! E, da, nostalgija prema osamdesetim je toliko za 2010-te, sada
je na redu nostalgija prema devedesetim, pa stavi da se film dešava tada nekad!
Eeee, ali ne zaboravi da staviš i nekog kao okej reditelja, koji je poznat da
je radio nešto blokbasterski, ipak želimo neko ime koje može da radi sa ovoliko
para, a i da opravdamo nerealno velik budžet.“ Ubeđen sam da „Netflix“ ima neki
super mega giga generator ideja baziran na veštačkoj inteligenciji, a i da radi
na neki sličan način kao što je pomenuto....
Mili Bobi Braun, Kris Pret, Entoni Meki, Alan
Tudik, Đinkarlo Espozito, Stenli Tuči, Vudi Herlson, Ke Hui Kvan, Brajan Koks, Džejson
Aleksandar, Kolman Domingo, Hank Azaria i druge zaista talentovane face
ispunjavaju svojim talentom ovih 128 minuta. Pomenuti ansambl stvarno jeste
odličan (osim Mili Bobi Braun) i lako može da ubedi nekog da i potroši pomenute
minute. Nažalost, velika većina glumaca se pojavi na svega par minuta (pogotovo
Kolman Domingo). Pritom, a i kada se pojave se jednostavno oseća da su tu da
pokupe lovu i odu što pre, čak i glavni glumci...
Mili Bobi Braun jeste bila poznata jedno
vreme, ali taj period je davno prošao... Imam osećaj kao da je prva sezona „Stranger
Things“ izašla devedesetih, jer kao da im treba već tridesetak godina da je
najzad završe i okončaju Mili Bobi Braun ludilo... Slažem se da je bila dobra u
toj seriji, ali na kojem god se filmskom posteru pojavila od tada, značilo je
samo propast za taj projekat. Našla je utočište u „Netflix“ produkcijama poput „Damsel“
i „Enola Holmes“ filmovima koji će nehumano imati svoju trilogiju, ali to je
to. Iskreno, ne znam šta je tolika pomama oko njega, ko je toliko unajmljuje za
ove visokobudžetne projekte i fali joj još jedan loš film da bude ovekevečana
kao loše predskazanje za uspeh filma u kojem glumi... Nadam se da joj je barem
zabavno, jer meni nije dok je gledam kako pokušava da glumi.
Krit Pret, po običaju, glumi istog lika kao i
u svakom projektu ikada. Trapavi (glupavi) šmeker kome je srce zlatno, ali ume
da bude i surov kada treba! To je to, to je njegov glumački raspon. Odnosno,
nadam se da nije i da će nam dostaviti uskoro neko izvođenje vredno svakog
pomena, ali ovde je samo da bi uzeo pare, što poštujem. Ovo je samo neka
nebitna digresija u njegovoj karijeri koja je daleko od svog kraja.
Molim vas, za ime Boga i svega svetog, otpustite
agenta Ke Hui Kvana! Nebitno što je Oskarovac, već je istinski dobar izvođač! Nije
toliko dobar glumac, ali ima neku energiju koja me tera da ga gledam, ali ne
kada je u đubrištu od filma! Ove godine je već bio u jednom očaju od filma „Love
Hurts“, pa sad u ovome... Svestan sam da je ovo njegov povratak ispred kamere
posle dugo vremena, ali se nadam da ne uzima ove projekte jer samo ne zna šta
da odbije... Nadam se da će se opametiti, odnosno skupiti dovoljno para, pa da
odglumi u nekom filmu vrednom svakog pozitivnog pomena.
„The Electric State“ ima zapanjujući budžet
od $320 miliona, što ga čini jednim od najskupljih filmova ikada... Da li je
opravdao nerealne troškove? Pa i nije... Vizuelni efekti su na očekivanom
nivou, ali nisu toliko komplikovani da iziskuju tolike troškove... Jedna velika
akciona sekvenca ne izgleda bolje od sličnih filmova prošlosti, te sve ide ka
tome da je „Netflix“ jedna velika šema za pranje novca, doslovno ne znam šta bi
drugo moglo da bude... Moguće da je većina novca otišlo na glumce, jer na
efekte sigurno nije.
Ono što je „The Gray Man“ za špijunske trilere,
to je „The Electric State“ za naučno-fantastičnu avanturu, apsolutno veliko ništa.
Potpuno nemaštovito i lenje ostvarenje odrađeno samo da bi se potrošila
sumanuta suma novca. „Netlfix“ je najzad uspeo da napravi visokobudžetni
blokbaster u pokušaju za čije vreme trajanja možete komotno da slažete veš ili
perete sudove, a da ništa ne propustite! Ako počnete da gledate „The Electric State“
i podseti vas na neki drugi film (vrlo verovatno bolji), samo pogledajte taj,
makar ga gledali već sto puta...
OCENA: 1+/5
Comments
Post a Comment