"Boots, boots, boots, boots,
moving up and down again!
There is no discharge in the war!
Don’t, dont’t, don’t, don’t
look what’s in front of you
If your eyes drop
They will get on top of you!“
Ovaj isečak iz pesme Rudjarda Kiplinga, “Čizme”,
savršeno opisuje dešavanje najnovijeg i dugoočekivanog filma Denija Bojla, a
meni jednog od najiščekivanijih filmova 2025. godine, “28 Years Later”. Pritom,
ova pesma se delimično može čuti u nagrađivanom trejleru za film, koja je
zasigurno savršeno povećala očekivanja filma. Nakon više od dve decenije,
reditelj Deni Bojl i scenarista Aleks Garland ponovo udružuju snage kako bi nam
dostavili još jedan zajednički upliv u post-apokaliptično Ujedinjeno Kraljevstvo
28 godina nakon početka epidemije „Rage“ virusa. Da li je „28 Years Later“ verodostojan
nastavak, odnosno da li je povratak ovog uspešnog kreativnog dvojca dovoljan da
ispuni već višedecenijska očekivanja publike?
Prošlo je dvadeset osam godina otkako je virus
besa pobegao iz laboratorije za biološko oružje. I danas, pod nemilosrdno
sprovedenim karantinom, neki su pronašli načine da opstanu među zaraženima.
Jedna takva grupa živi na malom ostrvu povezanim sa kopnom teško branjenim nasipom.
Kada jedan iz grupe krene u misiju u mračno srce ostrva, otkriva tajne i
strahote koje su izmenile ne samo zaražene već i druge preživele. U dvadeset
osam dana je počelo, u dvadeset osam nedelja se proširilo, a u dvadeset osam
godina je evoluiralo.
Narativno, film više liči na dva različita filma
spojenih u jedan. Siguran sam da odatle kreću i problemi sa konstrukcijom i neusaglašenim
raspodelama tema i motiva koji se nije svima dopao. Prva polovina filma je više
narativno klasičan zombi post-apokaliptični film. Živeći u udaljenoj zajednici
preživelih, otac Džejmi vodi svog mladog sina Spajka prvi put na kopno kako bi dobio
svoje prvo ubistvo inficiranog. Usput je publika upoznata sa novim svetom, kako
su se ljudi adaptirali novoj sredini, a i kako su inficirani evoluirali u nešto
više od pukog trčućeg zombija. Prva polovina filma nam nudi i akcionu srž celog
filma i sadrži neke od najnapetijih momenata koje sam iskusio u bioskopu u
poslednje vreme.
Dok se prva polovina bavila temama ratovanja,
preživljavanja, rituala i činjenicom da koliko god se svet menjao, nasilje će
uvek postojati i biti isto kao i uvek, druga je više emotivno razmišljanje o
postojanju, prolaznosti života, kao i odnosu ljubavi i smrti. Duga polovina
filma se slaže sa fazonom zombi filma, ali ipak ide drugim pravcem.
Iako su obe polovine mogle da budu dva filma zasebno,
nije mi preterano smetalo kako su ih spojili i odradili. Nisu baš u potpunosti razvili
sve teme i motive, ali su ih vrlo dobro postavili i siguran sam da će u sledeća
dva filma da ih dalje razviju i utanače kako treba. Nažalost, rečenica: „Rešiće
to u nastavku“, je najgore opravdanje za narativnu nerazvijenost jednog filma,
ali kada je neki film ovako pozitivan napad na čula kroz: režiju, montažu i
zvuk, iskreno, taj izgovor vam postane lakši za isustiti.
Scenarista Aleks Garland se nakon više relativno
uspešnih rediteljskih ostvarenja najzad vratio u isključivo ulogu scenariste i
poklonio nam je njegov pogled na ovaj tmurni svet smešten skoro tri decenije nakon
što su on i Bojl stvorili jedan od strašnijh horor svetova. Da, zombiji su
davno već ovekovečeni pop kulturi, ali Bojl i Garland su nam poklonili
singularno najstrašniju pojedinost u fikciji (barem meni), trčuće zombije. Zombiji
više nisu neživa horda povratnika iz mrtvih koja se samo može istrebiti pucanjem
u glavu. Ovaj put su zaraženi ljudi koji se mogu ubiti na iste načine kao i
svaka druga osoba i to ih čini toliko strašnim.
Njihov razvoj je ovde evidentan. Više nisu
besciljna horda zaraženih, već su nakon skoro tri decenije počeli da pokazuju
znake evolucije. Love u čoporima, postoje jače i spretnije vođe (alfe), kupaju
se u vodi, ali i razmnožavaju. Još uvek su vrlo strašni, ali su ironično bliži
ljudima koje isto tako love. Odnos između zaraženih i nezaraženih dobija
drugačiju dinamiku i to je vrlo dopadljivo. Ne oseća se samo evolucija samih
zombija, već i percepcija istih kao drugačije vrste pretnje, neke jače,
spretnije, pametnije i i te kako opasnije. Dok su Bojl i Garland u „28 Days Later“
stvorili vrlo realan raspad civilizovanog sveta, u „28 Years Later“ su isto
tako stvorili upečatljiv i uverljiv post-akopaliptični svet.
Ako niste gledali prva dva filma, izgleda da ni
ne morate. U par rečenica na početku se lepo objasni kakav vas svet čeka i šta
je prethodilo filmu. Naravno, preporuka je da se pogleda prvi film, ali izgleda
je nastavak, „28 Weeks Later“ skoro pa izbrisan iz kanona. Njegov kraj sugeriše
da se virus proširio na ostatak Evrope, ali izgleda da je Garland ipak odlučio
da se epidemija zadrži na Britanskom ostrvu. Moja je preporuka da svakako
pogledate „28 Days Later“, pa najnoviji, jer se savršeno rediteljski i stilski
uklapaju: dok je prvi film bio začetak epidemije i određenog fazona Denija Bojla,
nastavak je odlična evolucija njegovog stila koji me je iskreno u par navrata
oduševio, što ne mogu da kažem da se često dešava u novijim filmovima.
Deni Bojl je zasigurno jedan od zanimljivjih
reditelja današnjice. Bojl nastavlja da pokazuje svoje pank tendecije u
modernom filmu preispitujući norme snimanja visokobudžetnih žanrovskih filmova.
Ovaj film je većinski snimljen telefonom, odnosno tada pomoću najnovijeg „iPhone
15 Pro Max“ modela i time je postao najveći dugometražni film snimljen mobilnim
telefonom. Odluku je doneo kako bi nam dostavio nešto što je prizemno, ali opet
vizuelno angažovajuće. Jeste da se ograničenja te odluke katkad vide, ali su
zanemarljiva jer idu u korak sa rediteljskim stilom za koji se odlučio još od
prvog filma.
Kada Bojl uradi nastavak, znajte da će dostaviti
nešto vredno gledanja. Njegov prethodni i bivši jedini nastavak je bio „T2 Trainspotting“,
koji je bio vizuelno i narativno divan omaž prvom, ali i smislen nastavak i
prirodan progres likova i evolucija tema i motiva prvog filma. Isto kao i taj
nastavak, „28 Years Later“ me je stilski oduševio. Bojl nastavlja da krši 2D
prostor filmskog kadra pokušavajući da nas što bolje i bliže upusti u napetu zombi
akciju. Ovaj film je surov, gadan, sirov, strašan, napet, ali i vrlo emotivan:
ako tražite napetu akciju, Bojl je vam je dostavio i sa time pokazao da ima još
štošta autorskog umeća da nam pokloni!
Dok je stilski bombastičan, „28 Years Later“ ima
i da se pohvali na glumačkom nivou. Zvučnije uloge su zasigurno u vidu glumaca:
Arona Tejlora-Džonsona i Rajfa Fajnsa, a tu je i glumica Džodi Komer koja je
iznenadila svojim umećem da prenese emotivniji deo filma. Ipak je glumački
izuzetak i najmlađi član ekipe, Alfi Vilijams, koji glumi Spajka, glavnog lika
filma i vodilju za publiku koja kao i on, ima prvi susret sa surovim svetom razvijenijih
zaraženih.
Alfi Vilijams je imao par malih uloga u serijama
i kratkom filmu, ali mu je ovo prva u dugometražnom ostvarenju. Sa svojih
nepunih petnaest godina je uradio jedan izvrstan posao. Vrlo dobro se snašao pored
velikana poput Fajnsa, a i odlično je glumački nosio film na svojim mladim, ali
očigledno jakim ramenima punim potencijala za buduće projekte koje ću sigurno
pomno pratiti. Vilijams će biti prisutan i u nastavcima, te me baš raduje
evolucija njegovog lika, ali i stila glume.
Sporedni, ali ne manje važni glumci su
gorepomenuti Tejlor-Džonson, Komer i Fajns. Aron je najviše u trejlerima i
promo materijalu, ali je najviše bitan za prvu polovinu filma. Pojavljuje se u
nekoliko zaista odličnih akcionih sekvenci i uradio je dovoljno dobar posao,
ništa van okvira očekivanosti za njega.
Komer je ovde izuzetak. Poznata mi je iz nekih
prethodnih uloga, ali je nikada nisam video baš u ovakvoj. Iako zauzima tropu osobe
kojoj je potrebna pomoć u opasnom post-apokaliptičnom svetu, svakako ima i
iznenađujuće trenutke jačine i staloženosti. Ona je tu da otelotvori drugu,
emotivniju temu filma: prolaznost života, kao i sećanje na umrle i ljubav koju
smo osećali prema njima.
Imao sam utisak da će Fajns da igra antagonistu u
filmu, slično majoru Vestu iz prvog filma. Fajns igra Kelsona, doktora koji je
preživeo ove tri decenije sam, gradeći hram koji odaje počast mrtvima, žrtvama
pošasti. Iako ima sloj jezivosti, Kelson je više čovek koji je pronašao novi
smisao u ovom svetu ispunjenim nasiljem i smrću, a tu je da pomogne Spajku kad
mu je najpotrebnije. Fajns je imao nekoliko vrlo dobrih scena i isti je takav
dodatak celokupnom filmu. Zanimjiv je lik i raduje me njegovo potencijalno
ponovno pojavljivanje u nastavcima.
Moram pohvaliti izuzetnu muziku. Dok je Džon Marfi
zaslužan za već upečatljivu temu prvog filma, "In the House, in a
Heartbeat", koja savršeno muzički opisuje jedan susret sa zaraženima, u
nastavku je muzika na jednom višem nivou. Savršeno potcrtava narativ
eksperimentalnim hip-hop zvukom za koji je zaslužna grupa „Young Fathers“, koja
mi je od sad na muzičkom radaru, a trebalo bi i vama jer su izvanredan posao
uradili! Muzika jeste drugačije nego u prethodna dva filma, ali odgovara ovom
novom uvrnutom svetu; kao da je zvuk evoluirao zajedno sa zaraženima.
„28 Years Later“ je nastavak koji smo čekali. Bojl
je stilski pokidao i doneo nam rediteljski svežu zombi triler akciju dugo
neviđenu, a Garland je nam polju scenarija poklonio meditaciju o: ratu,
nasilju, ali i ljubavi. A kad se spoje, Bojl i Garland su nam zajedno dostavili
nešto upečatljivo za ovu godinu, nešto sveže, nešto što tera na razmišljanje, a
mene da se zaprepastim i rasplačem. Doneli su nam nešto vredno gledanja u
bioskopu, nešto što se ne viđa toliko često, a i nešto što me je iskreno
iznenadilo i radilo za mene na svakom polju. Nažalost, ono što ga deli od
savršene ocene jeste ipak što je ovo prvi film u predviđenoj trilogiji, te se
od nastavaka očekuje da sredi neke ovde tek uspostavljene narativne tokove. Svakako
„28 Years Later“ je opaki roler-koster od filma koji je neizmerna preporuka!
Comments
Post a Comment