Skip to main content

How To Train Your Dragon (2025) - Recenzija Filma

 


„DreamWorks“ studio je pre petnaest godina započeo jedan od najboljih originalnih animiranih serijala, „How to Train Your Dragon“. Prvi put sam trilogiju pogledao pre ravno četiri godine i iskreno sam ostao oduševljen, čak i sa tadašnjih 19 godina sam bio zapanjen ne samo kvalitetom animacije, već i savršenom konstrukcijom narativa i vrlo dovitljivom i emotivno dostupnom pričom koju, iako smo viđali već dosta puta, nikad nismo baš na takav način! Pomenuta trilogija je jedna od kvalitetno najdoslednijih u animaciji koje sam gledao, stvarno je retko da sva tri filma vrlo dobro rade, sa zamerljivim falinkama...

Gledajući na veliki uspeh trilogije na svim frontovima, bilo je očigledno da studio nije mogao da dozvoli da se franšiza nekako ne nastavi. Umesto da naprave i te kako tražen četvrti film, „DreamWorks“ se odlučio da napravi igrani rimejk i tako bude korak uz korak sa svojim glavnim suparnikom u animaciji, sa megalomanskom firmom zvanom „Disney“.  

Pandemija pravljenja igranih adaptacija već postojećih animiranih filmova je sa konglomerata zvanog „Disney“ prešao na suparnički studio „DreamWorks“, koji im je trn u oku već skoro tri decenije. „Disney“ igrani rimejkovi nikada nisu baš u potpunosti radili, autori su uvek nešto uspeli da pogreše u adaptaciji i neretko su se gubili u pokušaju da udovolje svima sa nepotrebnim promenama i forsiranim ažuriranjem „zastarelih“ priča za „modernu“ publiku. Na taj način su jednostavno uništili neograničen potencijal adaptacije i nikom nisu udovoljili, pa čak ni sebi, jer im filmovi neretko propadaju na blagajnama... Da li je prvi „DreamWorks“ igrani rimejk bio uspešan ili je pao niže od sličnih „Disney“ izdanja (nemoguće)?

Premisa je identična kao u originalu. Na krševitom ostrvu Berk, gde su Vikinzi i zmajevi vekovima bili zakleti neprijatelji, sin poglavice ostrva, Hikap, istupa iz nametnutog socijalnog kalupa, izazivajući viševekovnu tradiciju ubijanja zmajeva kada se sprijatelji sa Bezubim, strahovitim zmajem. Njihova neobična veza otkriva pravu prirodu zmajeva, dovodeći u pitanje same temelje vikinškog društva...

Ako tražite nešto novo ili drugačije u ovoj adaptaciji, samo stanite jer je ovo bukvalno skoro kadar za kadar isti film kao original. Naravno, ima nekih dodataka u vidu trideset minuta trajanja, što je na prvi pogled baš dosta vremena za dodatni razvoj likova, sveta ili nekih podnarativa. Taj dodatak me jeste brinuo, ali iskreno ga nisam osetio previše. U ovom filmu se malo više razviju određeni sporedni likovi, dodaju se neke sporedne priče (bez kojih se i moglo), a i neke već poznate scene su samo produžene. Pritom, originalni film je savršeno narativno sklopljen, scena za scenom se niže i smisleno uklapa u narativ, bez praznog hoda. Iako su te minorne narativne promene, odnosno dodaci, tu samo kako bi nekako razlikovali animirani i igrani film (osim načina izrade), opet su išle u korak sa igranom pričom i nisu iskakale.

Takođe, postavljeni su temelji za nastavke i zanima me da li će u već najavljenom drugom filmu malo dalje odstupiti od originalnog narativa. To bi bilo dobrodošlo, jer je poenta adaptacije da sadrži esenciju originala, ali da pruži novoj publici svežiji i drugačiji pogled na već poznatu priču. Sam minimalni osećaj nepotrebnosti pomenutih dodataka je testament savršenosti konstrukcije prvog filma.

Mejson Tejms je imao težak posao u glavnoj ulozi. Teško je bilo zameniti Džeja Barušela koji je već ostao poznat po toj ulozi, glas mu je neponovljiv. Drago mi je što Mejson nije pokušavao da mu skine glas uopšte, već mu je dao malo nečega svog, iako je većinski to taj lik iz animiranog filma. Nemam nikakve zamerke vezane za njega, odlično je preneo ovaj lik na veliko platno u igranu formu i zanima me gde će ga odvesti u budućnosti. Mladog Tejmsa ćemo imati priliku da gledamo u nastavku na „Black Phone“, koji nas očekuje sredinom oktobra ove godine.

Dok su ostali likovi većinski isti, Astrid je najveća promena. Nju igra Niko Parker i da, očigledno su joj zamenili rasu i sve što ide sa tim. Mene iskreno nije zanimala ta promena, uvek postoji original koji mogu da pogledam i jednostavno rečeno, i njen lik je bio sasvim okej. Malo je grublja nego u originalu i prošla verzija je generalno više dopadljiva i sa više karaktera, ali ne mogu da kažem da je Niko uradila loš posao. Ono što mi kod nje fali jeste malo više emotivnosti, jer u igranoj verziji nisam baš poverovao u odnos Hikapa i Astrid, koji je toliko bitan u originalnoj trilogiji.  

Ipak postoji jedan glumac koji nije mogao da se zameni u igranoj formi, a to je naravno Džerald Batler, jedan od pamtljivjih likova iz originalnog filma. Batler je bukvalno Stoik i bila je divota gledati ga, iako se nije pojavio u previše scena. Njegov karakterni luk je ostao identičan i drago mi je da ga nisu menjali! Pritom, uvek je lepo videti glumca kako se zabavlja, a Batleru je vidno bilo zadovoljstvo da se vrati ovoj ulozi, ali ovaj put ne samo u vidu glasa!

Ostali likovi nisu pretrpeli neke preterane promene, osim što je Fišlegs malo manje bezobrazan, a Snautlaut je dobio podpriču sa svojim ocem. Bilo je tu promena u fizičkom smislu, pogotovo sa Rafnat, ali ništa da zasmeta! Pomenuo bih Nika Frosta koji igra Gobera. Izbor njega da zameni Krega Fergusona me je malo brinuo, ali je Frost vrlo brzo ovog lika učinio svojim, barem onu igranu verziju. Drago mi je da nije samo imitirao Fergusona, već je ovom zanimljivom liku dao svoj upečatljivi Nik Frost obrt za koji sam mislio da je nestao, sudeći po njegovih nekoliko, ne toliko dobrih, izdanja.

Gledajući na to da su današnji visokobudžetni igrani filmovi ionako 95% kompjuterski manipulisani, retko koji je zapravo igrani, brinulo me je da će ovaj igrani rimejk biti još jedan koji je samo ultra realan animirani film, poput na primer „The Lion King“... Dobro je da su se autori setili da zapravo zadrže originalne izglede zmajeva, ali im daju malo realniji filter. To nije onaj koji previše iskače, već koji je sasvim dovoljno zadržao osećaj koji je nosio u originalu, sa malo korigovanja koje idu u korak sa tehnologijom kompjuterski generisanih stvorenja današnjice. Vizuelno je savršen film i bilo je divno GLEDATI ga, ali ne i osetiti ga.

Koliko god „How to Train Your Dragon“ bio vizuelno lepa rekreacija divnog animiranog filma i koliko god bio daleki bolji krik od većine očajnih „Disney“ igranih rimejkova, toliko je i na kraju zapravo nebitan film. Koja je poenta da napravite identičan film kao već i te kako poznat, voljen i poštovan original? Razlog može biti da bi se napravio malo svežiji film za noviju publiku, ali to ima smisla samo ako je film stariji od trideset godina, a ovaj je jedva star petnaest. Skoro sam pogledao originalni film i još uvek se dobro drži, praktično nema veće falinke ili bilo kakve trenutke gde se zapitate: „Uf, pa ovo bi moglo bolje da se odradi“... Mesto za napredak uvek postoji, ali originalan film je bio toliko dobar da se gledajući igranu verziju oseća određena doza forsiranosti u vidu promena i dodataka koji nisu suvišni, samo su čudno nepotrebni, kao i ceo film. Rimejk ne mora da postoji sve dok je original gledljiv i dok još uvek radi za današnju publiku, a „How to Train Your Dragon“ je još uvek solidan; mogli su da sačekaju još petnaest godina.

Ono što mi je drago da nisu menjali jeste kompozitor, Džon Pauel. Njegova muzika je obeležila originalnu trilogiju i bilo je zanimljivo pokušati da se razazna da li je samo prepisao originalne note i prebacio ih na rimejk, ili je ipak ponovo odradio. Pauel je rekao da je pokušao da iskoristi istu muziku, ali da je adaptira drugačije, što se i oseća. Ima par novih kompozicija, a one najpoznatije su se vratile u punom jeku i još uvek tačno udaraju gde treba!

„How to Train Your Dragon“ je još jedan nepotrebni igrani rimejk, ali je barem gledljiv i zapravo solidan. Normalno da je to slučaj jer je originalni bio jedan od boljih „DreamWorks“ filmova, a autori su shvatili da ne treba previše da menjaju ono što je toliko dobro radilo pre. Promena ima, ali su smislene iako ne doprinose previše samoj priči koja je generalno ostala nepromenjena. Vizuelno je film odličan, a dizajn zmajeva je ostao veran originalu. Mejson Tejms kao Hikap se dobro snašao i dao svoj šmek tom liku, jer je Barušel ipak nezamenjiv kao on. Ostali likovi su pretrpeli minimalne promene, osim Astrid, koja je u ovoj verziji manje ekspresivna, a više drvena. Sve u svemu, ovaj rimejk nije bio ni blizu loš koliko se očekivalo, ali nije toliko dobar da bi se opravdalo njegovo postojanje, osim toga da se ponovo kapitalizuje na staroj i vrlo uspešnoj franšizi.  

OCENA: 3+/5

Comments

Popular posts from this blog

Yugo Florida (2025) - Recenzija Filma

  Kad god odem na neki filmski festival, postoji par potencijalnih favorita koje bih voleo da ukačim. Ponekad ne uspem i razočaram se, ali kada god me bogovi blagajni i akreditacija pogledaju, znam da me čeka nešto vrlo upečatljivo i definitivno istaknuto sa programa. Tako sam na ovogodišnjem, 31. Sarajevo Film Festivalu, jedva čekao da pogledam debitantski dguomtereažni film Vladimira Tagića, „Yugo Florida“! Zahvaljujući nekom divnom čudu, našao sam se u prepunoj sali i nestrpljivo sam iščekivao da pogledam još jedan domaći film na festivalu! Deni Bojl je jednom rekao da su prvi filmovi reditelja ujedno i najbolji. Nisam potpuno siguran u to, ali sam siguran da ako Tagić nastavi ovim putem, može lako da postane jedan od najboljih domaćih reditelja današnjice. Hronično neispavani Zoran radi u noćnoj smeni rijaliti programa, gde posmatra učesnike i zapisuje njihove aktivnosti. Njegov gotovo besmisleni život se okreće naglavačke nakon što njegov otuđeni i nepodnošjivi otac oboli od l...

Sedef Magla (2025) - Recenzija Filma

  Još jedna godina , još jedan narativno zamršen, mlohav i nebitan domaći istorijski film napravljen od serije. Dok je prošlih godina domaća publika imala priliku da protraći vreme sa ostvarenjima poput „Aleksandar od Jugoslavije“, „Šta se bore misli moje“ ili  „Ruski Konzul“, 2025. godina je obeležena još jednim Frankenštajnovim čudovištem od filma u vidu „Sedef Magla“. Pa, da li su autori još jedne istorijske melodrame najzad napravili nešto novo? Kratak odgovor: naravno da nisu, ali barem je naziv filma ovaj put zanimljiviji. „Sedef Magla“ je još jedan film smešten za vreme Obrenovića, ovaj put pred kraj devetnaestog veka. Godine 1882. je Jelena Ilka Marković, udovica Jevrema Markovića, optuženog za učešće u Topolskoj buni i bez suđenja pogubljenog, pokušala da ubije kralja Milana Obrenovića i tako osveti svog muža. Uhapsili su je, a nekoliko meseci kasnije je pronađena mrtva u svojoj zatvorskoj ćeliji... Sedam godina kasnije, istog dana su pronađena dva tela. Oba ubistva s...

Mission: Impossible – The Final Reckoning (2025) - Recenzija Filma

  Skoro dve godine nakon maestralnog akcionog ostvarenja „Mission: Impossible – Dead Reckoning Part One“, Tom Kruz i ostala ekipa se vraćaju kako bi nam dostavili poslednje izvršenje naslovne nemoguće misije, kulminaciju svih prethodnih naizgled neizdvoljivih poduhvata i istih takvih Kruzovih kaskaderskih ludorija. „Mission: Impossible – The Final Reckoning“ publici ne donosi samo kraći naslov nego prošli film, već i manje koherentnosti, narativne logičnosti, ali i manjak osećaja finalosti za ovako bogatu i zapravo uspešnu franšizu, sa daškom bespotrebnog povezivanja sa prethodnim filmovima kako bi nam dostavio finalnu odmazdu, odnosno zadnju avanturu uloge koja je Toma Kruza lansirala u stratosferu akcionih heroja. Da li je ovaj film zaslužio titulu jednog od najiščekivanijih filmova 2025. godine? Teška srca moram reći da i ne baš... „Mission: Impossible – The Final Reckoning“ bi na narativnom polju trebalo da bude jednostavan film. Nastavlja priču iz prošlog filma, Hant je još ...