„DreamWorks“ studio je pre petnaest godina
započeo jedan od najboljih originalnih animiranih serijala, „How to Train Your
Dragon“. Prvi put sam trilogiju pogledao pre ravno četiri godine i iskreno sam ostao
oduševljen, čak i sa tadašnjih 19 godina sam bio zapanjen ne samo kvalitetom
animacije, već i savršenom konstrukcijom narativa i vrlo dovitljivom i emotivno
dostupnom pričom koju, iako smo viđali već dosta puta, nikad nismo baš na takav
način! Pomenuta trilogija je jedna od kvalitetno najdoslednijih u animaciji koje
sam gledao, stvarno je retko da sva tri filma vrlo dobro rade, sa zamerljivim
falinkama...
Gledajući na veliki uspeh trilogije na svim
frontovima, bilo je očigledno da studio nije mogao da dozvoli da se franšiza
nekako ne nastavi. Umesto da naprave i te kako tražen četvrti film,
„DreamWorks“ se odlučio da napravi igrani rimejk i tako bude korak uz korak sa
svojim glavnim suparnikom u animaciji, sa megalomanskom firmom zvanom „Disney“.
Pandemija pravljenja igranih adaptacija već
postojećih animiranih filmova je sa konglomerata zvanog „Disney“ prešao na
suparnički studio „DreamWorks“, koji im je trn u oku već skoro tri decenije.
„Disney“ igrani rimejkovi nikada nisu baš u potpunosti radili, autori su uvek
nešto uspeli da pogreše u adaptaciji i neretko su se gubili u pokušaju da
udovolje svima sa nepotrebnim promenama i forsiranim ažuriranjem „zastarelih“
priča za „modernu“ publiku. Na taj način su jednostavno uništili neograničen potencijal
adaptacije i nikom nisu udovoljili, pa čak ni sebi, jer im filmovi neretko propadaju
na blagajnama... Da li je prvi „DreamWorks“ igrani rimejk bio uspešan ili je
pao niže od sličnih „Disney“ izdanja (nemoguće)?
Premisa je identična kao u originalu. Na
krševitom ostrvu Berk, gde su Vikinzi i zmajevi vekovima bili zakleti
neprijatelji, sin poglavice ostrva, Hikap, istupa iz nametnutog socijalnog
kalupa, izazivajući viševekovnu tradiciju ubijanja zmajeva kada se sprijatelji
sa Bezubim, strahovitim zmajem. Njihova neobična veza otkriva pravu prirodu
zmajeva, dovodeći u pitanje same temelje vikinškog društva...
Ako tražite nešto novo ili drugačije u ovoj
adaptaciji, samo stanite jer je ovo bukvalno skoro kadar za kadar isti film kao
original. Naravno, ima nekih dodataka u vidu trideset minuta trajanja, što je
na prvi pogled baš dosta vremena za dodatni razvoj likova, sveta ili nekih
podnarativa. Taj dodatak me jeste brinuo, ali iskreno ga nisam osetio previše. U
ovom filmu se malo više razviju određeni sporedni likovi, dodaju se neke
sporedne priče (bez kojih se i moglo), a i neke već poznate scene su samo
produžene. Pritom, originalni film je savršeno narativno sklopljen, scena za
scenom se niže i smisleno uklapa u narativ, bez praznog hoda. Iako su te
minorne narativne promene, odnosno dodaci, tu samo kako bi nekako razlikovali
animirani i igrani film (osim načina izrade), opet su išle u korak sa igranom
pričom i nisu iskakale.
Takođe, postavljeni su temelji za nastavke i
zanima me da li će u već najavljenom drugom filmu malo dalje odstupiti od
originalnog narativa. To bi bilo dobrodošlo, jer je poenta adaptacije da sadrži
esenciju originala, ali da pruži novoj publici svežiji i drugačiji pogled na
već poznatu priču. Sam minimalni osećaj nepotrebnosti pomenutih dodataka je
testament savršenosti konstrukcije prvog filma.
Mejson Tejms je imao težak posao u glavnoj ulozi.
Teško je bilo zameniti Džeja Barušela koji je već ostao poznat po toj ulozi,
glas mu je neponovljiv. Drago mi je što Mejson nije pokušavao da mu skine glas
uopšte, već mu je dao malo nečega svog, iako je većinski to taj lik iz
animiranog filma. Nemam nikakve zamerke vezane za njega, odlično je preneo ovaj
lik na veliko platno u igranu formu i zanima me gde će ga odvesti u budućnosti.
Mladog Tejmsa ćemo imati priliku da gledamo u nastavku na „Black Phone“, koji
nas očekuje sredinom oktobra ove godine.
Dok su ostali likovi većinski isti, Astrid je
najveća promena. Nju igra Niko Parker i da, očigledno su joj zamenili rasu i
sve što ide sa tim. Mene iskreno nije zanimala ta promena, uvek postoji
original koji mogu da pogledam i jednostavno rečeno, i njen lik je bio sasvim
okej. Malo je grublja nego u originalu i prošla verzija je generalno više
dopadljiva i sa više karaktera, ali ne mogu da kažem da je Niko uradila loš
posao. Ono što mi kod nje fali jeste malo više emotivnosti, jer u igranoj
verziji nisam baš poverovao u odnos Hikapa i Astrid, koji je toliko bitan u
originalnoj trilogiji.
Ipak postoji jedan glumac koji nije mogao da se
zameni u igranoj formi, a to je naravno Džerald Batler, jedan od pamtljivjih
likova iz originalnog filma. Batler je bukvalno Stoik i bila je divota gledati
ga, iako se nije pojavio u previše scena. Njegov karakterni luk je ostao
identičan i drago mi je da ga nisu menjali! Pritom, uvek je lepo videti glumca
kako se zabavlja, a Batleru je vidno bilo zadovoljstvo da se vrati ovoj ulozi,
ali ovaj put ne samo u vidu glasa!
Ostali likovi nisu pretrpeli neke preterane
promene, osim što je Fišlegs malo manje bezobrazan, a Snautlaut je dobio podpriču
sa svojim ocem. Bilo je tu promena u fizičkom smislu, pogotovo sa Rafnat, ali
ništa da zasmeta! Pomenuo bih Nika Frosta koji igra Gobera. Izbor njega da
zameni Krega Fergusona me je malo brinuo, ali je Frost vrlo brzo ovog lika
učinio svojim, barem onu igranu verziju. Drago mi je da nije samo imitirao Fergusona,
već je ovom zanimljivom liku dao svoj upečatljivi Nik Frost obrt za koji sam
mislio da je nestao, sudeći po njegovih nekoliko, ne toliko dobrih, izdanja.
Gledajući na to da su današnji visokobudžetni
igrani filmovi ionako 95% kompjuterski manipulisani, retko koji je zapravo
igrani, brinulo me je da će ovaj igrani rimejk biti još jedan koji je samo
ultra realan animirani film, poput na primer „The Lion King“... Dobro je da su se
autori setili da zapravo zadrže originalne izglede zmajeva, ali im daju malo
realniji filter. To nije onaj koji previše iskače, već koji je sasvim dovoljno
zadržao osećaj koji je nosio u originalu, sa malo korigovanja koje idu u korak
sa tehnologijom kompjuterski generisanih stvorenja današnjice. Vizuelno je
savršen film i bilo je divno GLEDATI ga, ali ne i osetiti ga.
Koliko god „How to Train Your Dragon“ bio vizuelno
lepa rekreacija divnog animiranog filma i koliko god bio daleki bolji krik od većine
očajnih „Disney“ igranih rimejkova, toliko je i na kraju zapravo nebitan film. Koja
je poenta da napravite identičan film kao već i te kako poznat, voljen i
poštovan original? Razlog može biti da bi se napravio malo svežiji film za
noviju publiku, ali to ima smisla samo ako je film stariji od trideset godina,
a ovaj je jedva star petnaest. Skoro sam pogledao originalni film i još uvek se
dobro drži, praktično nema veće falinke ili bilo kakve trenutke gde se zapitate:
„Uf, pa ovo bi moglo bolje da se odradi“... Mesto za napredak uvek postoji, ali
originalan film je bio toliko dobar da se gledajući igranu verziju oseća
određena doza forsiranosti u vidu promena i dodataka koji nisu suvišni, samo su
čudno nepotrebni, kao i ceo film. Rimejk ne mora da postoji sve dok je original
gledljiv i dok još uvek radi za današnju publiku, a „How to Train Your Dragon“
je još uvek solidan; mogli su da sačekaju još petnaest godina.
Ono što mi je drago da nisu menjali jeste kompozitor, Džon Pauel. Njegova muzika je obeležila originalnu trilogiju i bilo je zanimljivo pokušati da se razazna da li je samo prepisao originalne note i prebacio ih na rimejk, ili je ipak ponovo odradio. Pauel je rekao da je pokušao da iskoristi istu muziku, ali da je adaptira drugačije, što se i oseća. Ima par novih kompozicija, a one najpoznatije su se vratile u punom jeku i još uvek tačno udaraju gde treba!
„How to Train Your Dragon“ je još jedan
nepotrebni igrani rimejk, ali je barem gledljiv i zapravo solidan. Normalno da
je to slučaj jer je originalni bio jedan od boljih „DreamWorks“ filmova, a
autori su shvatili da ne treba previše da menjaju ono što je toliko dobro
radilo pre. Promena ima, ali su smislene iako ne doprinose previše samoj priči
koja je generalno ostala nepromenjena. Vizuelno je film odličan, a dizajn
zmajeva je ostao veran originalu. Mejson Tejms kao Hikap se dobro snašao i dao
svoj šmek tom liku, jer je Barušel ipak nezamenjiv kao on. Ostali likovi su pretrpeli
minimalne promene, osim Astrid, koja je u ovoj verziji manje ekspresivna, a
više drvena. Sve u svemu, ovaj rimejk nije bio ni blizu loš koliko se očekivalo,
ali nije toliko dobar da bi se opravdalo njegovo postojanje, osim toga da se
ponovo kapitalizuje na staroj i vrlo uspešnoj franšizi.
Comments
Post a Comment