Skip to main content

How To Train Your Dragon (2025) - Recenzija Filma

 


„DreamWorks“ studio je pre petnaest godina započeo jedan od najboljih originalnih animiranih serijala, „How to Train Your Dragon“. Prvi put sam trilogiju pogledao pre ravno četiri godine i iskreno sam ostao oduševljen, čak i sa tadašnjih 19 godina sam bio zapanjen ne samo kvalitetom animacije, već i savršenom konstrukcijom narativa i vrlo dovitljivom i emotivno dostupnom pričom koju, iako smo viđali već dosta puta, nikad nismo baš na takav način! Pomenuta trilogija je jedna od kvalitetno najdoslednijih u animaciji koje sam gledao, stvarno je retko da sva tri filma vrlo dobro rade, sa zamerljivim falinkama...

Gledajući na veliki uspeh trilogije na svim frontovima, bilo je očigledno da studio nije mogao da dozvoli da se franšiza nekako ne nastavi. Umesto da naprave i te kako tražen četvrti film, „DreamWorks“ se odlučio da napravi igrani rimejk i tako bude korak uz korak sa svojim glavnim suparnikom u animaciji, sa megalomanskom firmom zvanom „Disney“.  

Pandemija pravljenja igranih adaptacija već postojećih animiranih filmova je sa konglomerata zvanog „Disney“ prešao na suparnički studio „DreamWorks“, koji im je trn u oku već skoro tri decenije. „Disney“ igrani rimejkovi nikada nisu baš u potpunosti radili, autori su uvek nešto uspeli da pogreše u adaptaciji i neretko su se gubili u pokušaju da udovolje svima sa nepotrebnim promenama i forsiranim ažuriranjem „zastarelih“ priča za „modernu“ publiku. Na taj način su jednostavno uništili neograničen potencijal adaptacije i nikom nisu udovoljili, pa čak ni sebi, jer im filmovi neretko propadaju na blagajnama... Da li je prvi „DreamWorks“ igrani rimejk bio uspešan ili je pao niže od sličnih „Disney“ izdanja (nemoguće)?

Premisa je identična kao u originalu. Na krševitom ostrvu Berk, gde su Vikinzi i zmajevi vekovima bili zakleti neprijatelji, sin poglavice ostrva, Hikap, istupa iz nametnutog socijalnog kalupa, izazivajući viševekovnu tradiciju ubijanja zmajeva kada se sprijatelji sa Bezubim, strahovitim zmajem. Njihova neobična veza otkriva pravu prirodu zmajeva, dovodeći u pitanje same temelje vikinškog društva...

Ako tražite nešto novo ili drugačije u ovoj adaptaciji, samo stanite jer je ovo bukvalno skoro kadar za kadar isti film kao original. Naravno, ima nekih dodataka u vidu trideset minuta trajanja, što je na prvi pogled baš dosta vremena za dodatni razvoj likova, sveta ili nekih podnarativa. Taj dodatak me jeste brinuo, ali iskreno ga nisam osetio previše. U ovom filmu se malo više razviju određeni sporedni likovi, dodaju se neke sporedne priče (bez kojih se i moglo), a i neke već poznate scene su samo produžene. Pritom, originalni film je savršeno narativno sklopljen, scena za scenom se niže i smisleno uklapa u narativ, bez praznog hoda. Iako su te minorne narativne promene, odnosno dodaci, tu samo kako bi nekako razlikovali animirani i igrani film (osim načina izrade), opet su išle u korak sa igranom pričom i nisu iskakale.

Takođe, postavljeni su temelji za nastavke i zanima me da li će u već najavljenom drugom filmu malo dalje odstupiti od originalnog narativa. To bi bilo dobrodošlo, jer je poenta adaptacije da sadrži esenciju originala, ali da pruži novoj publici svežiji i drugačiji pogled na već poznatu priču. Sam minimalni osećaj nepotrebnosti pomenutih dodataka je testament savršenosti konstrukcije prvog filma.

Mejson Tejms je imao težak posao u glavnoj ulozi. Teško je bilo zameniti Džeja Barušela koji je već ostao poznat po toj ulozi, glas mu je neponovljiv. Drago mi je što Mejson nije pokušavao da mu skine glas uopšte, već mu je dao malo nečega svog, iako je većinski to taj lik iz animiranog filma. Nemam nikakve zamerke vezane za njega, odlično je preneo ovaj lik na veliko platno u igranu formu i zanima me gde će ga odvesti u budućnosti. Mladog Tejmsa ćemo imati priliku da gledamo u nastavku na „Black Phone“, koji nas očekuje sredinom oktobra ove godine.

Dok su ostali likovi većinski isti, Astrid je najveća promena. Nju igra Niko Parker i da, očigledno su joj zamenili rasu i sve što ide sa tim. Mene iskreno nije zanimala ta promena, uvek postoji original koji mogu da pogledam i jednostavno rečeno, i njen lik je bio sasvim okej. Malo je grublja nego u originalu i prošla verzija je generalno više dopadljiva i sa više karaktera, ali ne mogu da kažem da je Niko uradila loš posao. Ono što mi kod nje fali jeste malo više emotivnosti, jer u igranoj verziji nisam baš poverovao u odnos Hikapa i Astrid, koji je toliko bitan u originalnoj trilogiji.  

Ipak postoji jedan glumac koji nije mogao da se zameni u igranoj formi, a to je naravno Džerald Batler, jedan od pamtljivjih likova iz originalnog filma. Batler je bukvalno Stoik i bila je divota gledati ga, iako se nije pojavio u previše scena. Njegov karakterni luk je ostao identičan i drago mi je da ga nisu menjali! Pritom, uvek je lepo videti glumca kako se zabavlja, a Batleru je vidno bilo zadovoljstvo da se vrati ovoj ulozi, ali ovaj put ne samo u vidu glasa!

Ostali likovi nisu pretrpeli neke preterane promene, osim što je Fišlegs malo manje bezobrazan, a Snautlaut je dobio podpriču sa svojim ocem. Bilo je tu promena u fizičkom smislu, pogotovo sa Rafnat, ali ništa da zasmeta! Pomenuo bih Nika Frosta koji igra Gobera. Izbor njega da zameni Krega Fergusona me je malo brinuo, ali je Frost vrlo brzo ovog lika učinio svojim, barem onu igranu verziju. Drago mi je da nije samo imitirao Fergusona, već je ovom zanimljivom liku dao svoj upečatljivi Nik Frost obrt za koji sam mislio da je nestao, sudeći po njegovih nekoliko, ne toliko dobrih, izdanja.

Gledajući na to da su današnji visokobudžetni igrani filmovi ionako 95% kompjuterski manipulisani, retko koji je zapravo igrani, brinulo me je da će ovaj igrani rimejk biti još jedan koji je samo ultra realan animirani film, poput na primer „The Lion King“... Dobro je da su se autori setili da zapravo zadrže originalne izglede zmajeva, ali im daju malo realniji filter. To nije onaj koji previše iskače, već koji je sasvim dovoljno zadržao osećaj koji je nosio u originalu, sa malo korigovanja koje idu u korak sa tehnologijom kompjuterski generisanih stvorenja današnjice. Vizuelno je savršen film i bilo je divno GLEDATI ga, ali ne i osetiti ga.

Koliko god „How to Train Your Dragon“ bio vizuelno lepa rekreacija divnog animiranog filma i koliko god bio daleki bolji krik od većine očajnih „Disney“ igranih rimejkova, toliko je i na kraju zapravo nebitan film. Koja je poenta da napravite identičan film kao već i te kako poznat, voljen i poštovan original? Razlog može biti da bi se napravio malo svežiji film za noviju publiku, ali to ima smisla samo ako je film stariji od trideset godina, a ovaj je jedva star petnaest. Skoro sam pogledao originalni film i još uvek se dobro drži, praktično nema veće falinke ili bilo kakve trenutke gde se zapitate: „Uf, pa ovo bi moglo bolje da se odradi“... Mesto za napredak uvek postoji, ali originalan film je bio toliko dobar da se gledajući igranu verziju oseća određena doza forsiranosti u vidu promena i dodataka koji nisu suvišni, samo su čudno nepotrebni, kao i ceo film. Rimejk ne mora da postoji sve dok je original gledljiv i dok još uvek radi za današnju publiku, a „How to Train Your Dragon“ je još uvek solidan; mogli su da sačekaju još petnaest godina.

Ono što mi je drago da nisu menjali jeste kompozitor, Džon Pauel. Njegova muzika je obeležila originalnu trilogiju i bilo je zanimljivo pokušati da se razazna da li je samo prepisao originalne note i prebacio ih na rimejk, ili je ipak ponovo odradio. Pauel je rekao da je pokušao da iskoristi istu muziku, ali da je adaptira drugačije, što se i oseća. Ima par novih kompozicija, a one najpoznatije su se vratile u punom jeku i još uvek tačno udaraju gde treba!

„How to Train Your Dragon“ je još jedan nepotrebni igrani rimejk, ali je barem gledljiv i zapravo solidan. Normalno da je to slučaj jer je originalni bio jedan od boljih „DreamWorks“ filmova, a autori su shvatili da ne treba previše da menjaju ono što je toliko dobro radilo pre. Promena ima, ali su smislene iako ne doprinose previše samoj priči koja je generalno ostala nepromenjena. Vizuelno je film odličan, a dizajn zmajeva je ostao veran originalu. Mejson Tejms kao Hikap se dobro snašao i dao svoj šmek tom liku, jer je Barušel ipak nezamenjiv kao on. Ostali likovi su pretrpeli minimalne promene, osim Astrid, koja je u ovoj verziji manje ekspresivna, a više drvena. Sve u svemu, ovaj rimejk nije bio ni blizu loš koliko se očekivalo, ali nije toliko dobar da bi se opravdalo njegovo postojanje, osim toga da se ponovo kapitalizuje na staroj i vrlo uspešnoj franšizi.  

OCENA: 3+/5

Comments

Popular posts from this blog

Lazarev put (2024) - Recenzija Filma

  Podržavam i volim domaću kinematografiju, kakva god da je. Jeste da je muče raznorazni kreativni i produkcioni problemi, ali ima nekog pomaka. On možda nije ogroman, ali je bitno da je postojan. U poslednje vreme, domaća ostvarenja ostavljaju mnogo za poželeti, ali se ponekad nađe neki projekat koji se odmah čini drugačijim i vrednim pažnje. Takvi filmovi su neretko neispraćeni i neshvaćeni dovoljno („Heroji“), ali je nažalost takva sudbina nekih filmova. Od prvog trejlera je bilo vidno poznato da će novi domaći film „Lazarev put“, biti nešto drugačije. Da li u ovom slučaju drugačije znači dobro? Nakon godina provedenih na neimenovanom grčkom ostrvu, ulični umetnik Lazar, želi da se vrati kući. Taj poduhvat mu otežava ostrvska birokratska služba, koja ga šalje od jednog službenika ka drugom, usled nedovoljno prikupljene papirologije. Svaki susret sa njima biva čudniji od prošlog, svaki zazire po malo dublje u njegov lični život i psihu. „Lazarev put“ je film o povratku kući jedno...

Pored nas (2024) - Recenzija Filma

  Pre skoro deceniju je domaću publiku u bioskopima dočekao film Stevana Filipovića, Pored mene. Bio je i te kako uspešan, a između ostalog je dobio glavnu nagradu na „Filmskom Festivalu u Puli“, kao i na „Festivalu filmskog scenarija“ u Vrnjačkoj Banji. Bio je solidan filmski paket, uzimajući poznatu premisu srednjoškolaca koji su zaglavljeni u školi, ali dajući joj malo balkanski šmek. Za to što je bio, bio je i te kako sladak i zapravo skroz dobro izdanje Filipovića, a isto se ne može baš reći za nastavak koji je u bioskope stigao čitavih osam godina nakon prvog, odnosno 2023. godine. Pored tebe je bio znatno slabiji film, pun narativnih štucaja, ali se pohvaljuje što su uspeli da snime takav film za vreme karantina, a i sa pojavom lika Novice se potvrđuje da su svi filmovi Stevana Filipovića smešteni u isti univerzum (jer se Novica pojavljuje i u filmu „Šejtanov ratnik“). Treći film, Pored nas, je trebalo zapravo da bude drugi, ali su autori iskoristili karantin za vreme pande...

Izolacija (2024) - Recenzija Filma

  RECENZIJA JE BEZ SPOJLERA! Igranje Holivuda nije strana pojava u domaćoj produkciji filmova/serija. Zapadnjački filmovi su neretko bili i ostali inspiracija mnogim scenaristima i rediteljima sa ovih prostora. Katkad je to poigravanje i opravdano, ali ove godine je publika već dobila takav jedan film, u vidu neproslavljenog „akcionog trilera“ Poslednji Strelac. Dok je to bio (malo je reći) mizeran domaći upliv u John Wick svet, Izolacija Marka Backovića je ipak nešto malo drugačije, više naginje ka trileru sa elementima horora. Može se reći, M. Najt Šjamalan na domaći način, uključujući i dobre i loše stvari po kojima je ovaj reditelj poznat. Možda je tu ipak više ovih loših... Mladi perspektivni biolog Jovan dobija visoko plaćeni posao u struci, sa malim obrtom. On mora da bude sam u dubini planine, okružen surovom divljinom. Misteriozni posetioci u noći i čudni pozivi ga uveravaju da se uvalio u nešto uvrnuto što će ga koštati zdravog razuma, a možda i života... Jovan je tu kak...