Reklo bi se da je nostalgija prema osamdesetim
već u postepenom sutonu, što se nekako i očekivalo... Dobili smo naizgled
bezbroj oživljavanja serijala iz te dekade, kao i isti toliki broj filmova i
serija koji su jednostavno bili inspirisani osećajem koji su filmovi tog
vremena, kao i popularna kultura, nosili sa sobom. „Stranger Things“, „Sing
Street“, „Ready Player One“, „It“, „Super 8“ su samo od nekih takvih projekata.
Takođe, tu su i takozvani „legacy“ nastavci: „Blade Runner 2049“, „Creed“, „Top
Gun: Maverick“, „Ghostbusters: Afterlife“, „Jurassic World“ i drugi, koji su
jednostavno rečeno, samo „preobučeni“ stari filmovi od kojih uzimaju narativnu
i vizuelnu inspiraciju.
Dok je većina serijala imala vrludav, ali donekle
jasan životni tok u svesti svetske publike, „Karate Kid“ franšiza je jedna ot
takvih, ali se srećom izvukla iz ralja mediokriteta kojim je upala filmom „The
Next Karate Kid“, koji biva ignorisan i u samom svetu u kojem se dešavaju
nastavci. „The Karate Kid“ iz 2010. godine je bio osrednji pokušaj da se ponovo
oživi serijal, ali su autori samo stvorili jedva mlaku verziju prvog filma u
kojoj je barem mogao da se izdvoji legendarni Džeki Čen. Pre više od šest godina je neočekivani uspeh
serije „Cobra Kai“ nenadano potpalio znatiželju svetske publike za nastavkom ovog
serijala. Nakon šest sezona priče koja je uključivala raznorazne glavne i
sporedne likove iz skoro svih filmova, bilo je neminovno da se napravi i film
koji će kapitalizovati na novonastaloj popularnosti. Da li je „Karate Kid:
Legends“ uspešno preneo serijal ponovo na velika platna ili je još jedan upliv
u mlako more filmske 2025. godine?
Rimejk orginalnog filma je bio neminovan, te ako
mora da se desi, pristup za koji su se odlučili uglavnom reditelj tv serija Džonatan
Entvisl i scenarista uglavnom osrednjih dečijih filmova Rob Liber je bio sasvim
zadovoljavajuć. „Karate Kid: Legends“ prati već poznatu formulu prvog filma iz
1984. godine.
Mladi kung-fu učenik sa potencijalom Li Fong se nakon
porodične tragedije seli sa majkom iz Pekinga u Njujork. Kada bivšem bokseru,
sadašnjem vlasniku picerije iz komšiluka, zatreba pomoć oko isplate duga
lokalnim zelenašima, mladi Li pokušava da mu pomogne. Uprkos zabrani da se bavi
borilačkim veštinama, Li trenira svog novog prijatelja kako bi kombinovao boks
sa kung-fu disciplinom... Taj deo narativa je zapravo i bio iznenađenje, ali i ono
što je ovaj film osakatilo. Segment gde se Li seli i upoznaje novo okruženje je
očekivano zbrzan, ali se kockice sklope kada dobijemo obrnutu priču, mladi
naslovni lik postane trener! Iskreno neočekivano! Naravno, kao i svaka nova i
zanimljiva priča u Holivudu i ova se zameni sa jednom manje inovativnom i već
poznatom, takozvanom bezbednijom varijantom. Tako bokser izgubi, ali Li pronađe
novi način da mu pomogne... Naravno, učestvovanje u karate takmičenju! Ovo ne
bi bio „Karate Kid“ film bez nepotrebnog karate takmičenja! Tek od prve trećine
filma se opravdava podnaslov istog. Naslovne „legende“ kasno na boj stižu!
Kako bi se vratio u štos, Liju je potreban njegov
učitelj, gospodin Han, kojeg igra zauvek harizmatični Džeki Čen, ali njegove
veštine nisu dovoljne... Za ovo takmičenje je potrebno nešto više od kung-fua..
Han traži pomoć od originalnog Karate Kida, Danijela LaRusa! Li uči novi način
borbe, spajajući njihova dva stila u jedan ubitačni, za konačni obračun
borilačkih veština!
Iskreno, kada se ovako napiše, ovo zvuči kao odlična
priča! Nažalost, koliko god „Karate Kid: Legends“ bio sasvim prihvatljiv unos u
serijalu, opet mu fali preko potrebnog šarma, dovitljivosti i prepoznatljivosti
originalnih filmova, a bogami i serije „Cobra Kai“. Naslovne „legende“ dođu
prekasno i scena sa njima (najbolje scene u filmu) ima jednostavno premalo... Ostalo
je rezervisano za glumu i razvoj likova koji podseća na neki „Disney Channel“ tinejdžerski
sitkom... Prva trećina filma ga i sakati, jer se jednostavno protraći na nebitne
likove koji se čak ni ne razviju do nivoa dopadljivosti, već su samo ljuske klišea
koje se ni ne trude da budu nešto više, a mogu. Za film od 94 minuta, stvarno se
previše okoliša oko onoga što publika stvarno želi da vidi, a to su Džeki Čen i
Ralf Mačijo kako razbijaju, sa šarmantim klincem novom nadom... Ima toga u
naznakama, ali jednostavno nedovoljno...
U nekoliko scena u koliko su, Džeki Čen i Ralf Mačijo
su stvarno puni harizme i rade dobro zajedno. Takođe, bilo je dobro videti i par
akcionih sekvenci gde obojica kidaju! Iako ima preko 70 godina, Čen se vrlo
dobro drži i još uvek mu super idu fizički zahtevni poduhvati. Ima par momenata
gde je očigledno Čen ne radi vratolomije, ali opet, generalno je on taj koji
stoji iza njih, pa je svakako bilo vrlo kul videti ga ponovo u akciji! Drago mi
je da je mlađa publika imala priliku da ga vidi potencijalno po prvi put!
Ralf Mačijo se već vratio u karate gi u seriji „Cobra
Kai“, te repriziranje njegove uloge života nije posve nova! Nažalost, u filmu
dolazi prekasno i zaista se oseća da je ovo nekada ranije bio vrlo drugačiji
film, pa je LaRuso ubačen tek nakon ponovnog uspona originalnim filmova. Štaviše,
povezanost između Hana i LaRusa je vrlo škakljiva i objašnjena vrlo traljavo,
što samo dalje potvrđuje tu činjenicu... Mačijo tek dolazi u poslednjoj trećini
filma i zasigurno digne sve na viši nivo... Voleo bih da smo spajanje ovih
likova dobili ranije, jer njihova interakcija je ta koja ovaj film čini koliko
toliko gledljivim i mogućim za uživanje, pogotovo za fanove serije i prošlih
filmova.
Naslovnog lika igra mladi Ben Vang, kojem
karijera tek počinje! Iskreno, baš je dopadljiv i vidi se da ima potencijal za
ovakve i slične uloge. Nažalost, čak i pored toga mu fali još šarma i harizme
koju je prvim filmom doneo Mačijo. Svakako, Vang je dovoljno dobro izneo film i
nemam neke preterane zamerke... Bolji je nego što se očekivalo, a svetlosnim
godinama je dalje od prošlog Kida, Džejdena Smita... Vanga ćemo ove godine moći
da pogledamo u filmu „The Long Walk“, a sledeće u „The Hunger Games: Sunrise on
the Reaping“! Kako je počelo, Vanga čekaju velike stvari, a vredan je praćenja!
Šta bi „Karate Kid“ film bio bez protivničkog dua:
rivala i njegovog učitelja. Dok je original imao stvarno pamtljive zlikovce u
vidu Džonija Lorensa i Džona Krisa, „Legends“ ima, pa, iskreno se ni ne
sećam... Kao da su scenaristi pogledali prvi film perifernim vidom i u siluetski
opisali pomenute antagoniste i eto vam: Konor Dej i njegov zli master O’Šea. Njihova
karakterizacija je nalik na onaj neprijatni momenat dok perete sudove i kada
dodirente mokru hranu koja je slučajno zapala u sudoperu... Scenaristi su
potcenili bitnost kvalitetnih antagonista, a ova dvojica to nisu, već su samo
tu. To je još jedna falinka konstrukcije filma koja ne dozvoljava publici da se
uživi u priču, već šalta sa jedne scene na drugu, nalik na neki fid na
društvenoj mreži...
Svaki „Karate Kid“ film ima akcione sekvence
ispunjene raznim vratolomijama, pa tako i ovaj. Bio sam iskreno prijatno
iznenađen nekim trenucima i sve pohvale timu što je skrojio par kul akcionih
sekvenci! Ali nekako me nisu angažovale koliko sam i mislio da će, pogotovo finalna,
prelomna borba. Dobra koreografija nije dovoljna, već treba da postoji i
emotivna podloga koju scenaristi jednostavno nisu dobro utemeljili. Svakako,
bilo je zabavno gledati mladog Vanga, Čena i Mačija kako kidaju!
Kao veliki fan serije „Cobra Kai“, očekivao sam
da će se nekako povezati sa filmom, jer „Legends“ izlazi nakon čitavih 65
epizoda. Serija je do detalja razvila skoro svakog lika iz prva tri filma i
stvarno je oda osamdesetim i pravi je užitak za svakog fana serijala. Nažalost,
film u potpunosti ignoriše seriju, što je velika falinka. Verovatno je bilo
teško povezati novi film sa tolikom serijom, ali ni da se ne pomene je stvarno
sramotno, jer film svaku trunku uspeha duguje seriji koja je oživela serijal. “Cobra
Kai“ fanovima će morati da bude dovoljan kameo Džonija Lorensa, koji je mene
iskreno oduševio i voleo bih da je bio malo veći deo filma!
„Karate Kid: Legends“ je mogao da bude stvarno
sjajan film. Imao je odličnu podlogu da dovuče sve stare i nove fanove serijala
na jedan spektakl i odu vremenu kada je nastao original, ali avaj. Autori su se
ili uplašili da naprave nešto što u potpunosti ide u korak sa željama publike
ili jednostavno nisu znali kako... Svakako, bilo je zabavno videti Džekija Čena
i Ralfa Mačija kako razbijaju na velikom platnu, a i mladog Bena Vanga kako se postepeno
glumački razgranava. Likovi su plitki, priča je maratonski aljkavo odrađena,
ali sve to donekle vade zadovoljavajuće odrađene akcione sekvence, kao i
podnaslovne legende. Takođe, bilo mi je drago da vidim bioskopsku salu
ispunjenu najmlađima, a i da čujem njihove burne reakcije na borbe, kao i gostujuće
pojavljivanje Džonija Lorensa iz serije. Ako je za njih radio film, ja sam
posve zadovoljan. A mi malo stariji ćemo uvek imati originalne filmove, koji su
još jednom pokazali da imaju atmosferu koja je nemoguća da se ponovo stvori.
Comments
Post a Comment