Nakon dugoočekivanog dobitka Oskara pre dve
godine (za kratki film “The Wonderful Story of Henry Sugar”), poznati filmski
autor Ves Anderson se vraća na velika platna! Dok me njegova egzistencijalna
dramedija, “Asteroid City”, nije posve oduševila koliko sam očekivao, Anderson
je nastavio u sličnom maniru i sa najnovijim ostvarenjem “The Phoenician
Scheme”, koji je ipak korak bliže onome po čemu je poznat, ali sa još uvek
vidnim daškom tmine i ozbiljnosti sa kojom ga publika ne bi uobičajeno
povezala, ali koja je uglavnom primetna kod autora u poznoj karijeri.
Ves Anderson narativno naglo baca publiku u svet
sa početka druge polovine prošlog veka. Glavni lik je Ža Ža Korda, najbogatiji
čovek na svetu. Beskrupulozan i nemilosrdan biznismen, a emotivno odsutan otac
koji nakon još jednog preživelog atentata odlučuje da uzme ćerku časnu sestru
pod svoje kako bi mu pomogla da obistini naslovnu šemu. Tu otpočne njihov put
po svetu kako bi ga obistinili uz niz peripetija koje im usput omogućavaju da
se zbliže, rešavajući raznorazne nemile situacije sa raznobojnim likovima koje
samo Anderson ume da stvori.
Loglajn filma nalaže da je ovo priča o porodici i
porodičnom biznisu. Vrlo jednostavno i tačno u centar, a tim rečima se nekako
može opisati i Andersonovo famozno kadriranje (o njemu više kasnije). Ža Ža Korda
je po ko zna koji Andersonov emotivno odsutni otac koji želi da se promeni, ali
ne zna kako. Pod okriljem naslovne šeme se dešava i njegov koliki toliki
karakterni razvoj, koji je svakom Andersonovom fanu već i te kako poznat. Iako Korda
nije najbolji Andersonov otac, svakako je ostao jedan od pamtljivijih likova u
njegovoj skorašnjoj filmografiji. Pritom, „The Phoeniciam Scheme“ ima mnogo
više narativnih obrisa „starog“ Andersona, posvećenom dobroj kombinaciji stila i
narativa koji zapravo angažuje publiku i na emotivnom, a ne samo vizuelnom
nivou.
Iako me jeste prijatno iznenadio u nekim
trenucima, ovaj film ipak ima problema sa scenarijem. Kruti dijalozi izrečeni potpuno
bezizražajno su već zaštitni znak ovog reditelja, ali se ovde slažu sa zapravo
mračnijom tematikom filma. Konstrukcija samog filma mi nije toliko valjala i određeni
razvoji likova su prebrzo završeni i na kraju su došli do svoje razvojne tačke
naizgled ne u potpunosti opravdano. Svakako, bitno je da tog razvoja uopšte i
ima, odnosno da postoje likovi koji se uopšte i mogu razviti, što nije bio
slučaj u prošla dva filma. Da, ovo je još jedan Andersonov film koji se bavi
pitanjima postojanja i života posle smrti. Iako je u „Asteroid City“ bio
previše doslovan sa tom temom za moj ukus, ovde je to malo prirodnije i
tečnije, više u njegovom fazonu. Scene smeštene u svetu nakon smrti su i
najbolje u filmu; odaju određen tip jeze koji vezujem isključivo za trenutak
kad u lucidnom snu kažeš akterima sna da sanjaš, pa te čudno pogledaju.
Dok su njegova prošla dva dugometražna filma bili
više nalik na slikovnice sa pozamašnim glumačkim ansamblima, „The Phoenician Scheme“
je posvećen glavnom trojcu, što ovo delo čini intimnijim unosom u Andersonov
svet čudnih socijalnih izgnanika. Jeste da je film ispunjen poznatim Anderson
facama, ali je glavna trojka u vidu: Benisija del Tora, Mie Triplton i Majkla Sere.
Svo troje su bili izvanredni i vrlo dobro rade zajedno. Del Toro je već radio
sa Andersonom u „The French Dispatch“, ali ovde ima znatno veću, odnosno,
glavnu ulogu. Savršeno mu stoje cipele Žak Žak Korde, prevrtljivog tajkuna. Iako
mu takve uloge nisu strane, del Toro je odlično odigrao svaki karakterni sloj
ovog lika i sigurno je glumački stub koji ceo projekat drži na mestu.
Mia Triplton je relativna novajlija u svetu
glume, a ovo joj je prvi Andersonov film. Ona je sigurno glumački izuzetak
ovde, jer je stvarno ostavila ogroman utisak! Odlično se uklapa u Andersonov
svet i bila je divota gledati je! Siguran sam da joj velike uloge tek predstoje
i nadam se da će joj ova biti odskočna daska za dalji uspeh!
Ko bi rekao da Majkl Sera nikad nije glumio kod Andersona?
Po projektima koje bira bi se reklo da je sigurno nekad bio u nekom filmu ovog
reditelja, barem u sporednoj ulozi, ali nije! Njegova uloga ovde je savršen
primer kada neki glumac najzad dobije priliku da glumi kod reditelja sa kojim je
uvek hteo da radi. Sera je maksimalno iskoristio tu priliku i još jedan je
glumački bitan stub bez kojeg ovaj film ne bi bio toliko dopadljiv koliko i
jeste.
U manjim, ali svakako upečatljivim ulogama su se
našli i: Riz Ahmed, Tom Henks, Brajan Krenston, Džefri Vrajt, Skarlet Johanson,
Rupert Frend, F. Marej Abraham, Matje Amalrik, Benedikt Kamberbač, Bil Marej, Vilem
Defo i druge poznate face! Iako nisu bili predugo u filmu, svojim zanimljivim pojavama
su upotpunili još jedan uvrnuti Andersonov svet i stvarno ga obogatili!
„The Phoenician Scheme“ je kraj Andersonove
egzistencijalne trilogije. Ponovo se pitao o poenti postojanja i životu nakon
smrti, ali ovaj put na svedeniji i stvarno dopadljiv način. Nadam se da će
sledećim filmom okrenuti novi narativni list, a siguran sam da postoje neke
teme koje ga istim intenzitetom zanimaju! Drago mi je da je ovim filmom najzad
uskladio stil i narativ, jer je daleki krik od „The French Dispatch“ i agresivno
stilizovanih kadrova sa milion detalja koji promaknu i na trećem gledanju... Kadrovi
su prelepi, svedeni, ali opet jednostavniji nego u prošla dva filma!
Moram pohvaliti i već veterana Ves Anderson saradnika, kompozitora Aleksandr Desplata! Prethodno je dobio Oskara za rad na Andersonovom filmu „The Grand Budapest Hotel“, ali se njegova muzika mogla čuti i u velikoj većini ostalih ostvarenja ovog reditelja, pa i u ovom! U slučaju „The Phoenician Scheme“, Desplat je vrlo suptilno muzički potpisao temu i odlično se slaže i sa svedenijim rediteljskim stilom kojim se ovaj put koristio Anderson.
Najnoviji, dvanaesti dugometražni film Vesa Andersona
nije njegov najbolji, što ne znači da nije dobar. „The Phoenician Scheme“ je svedeniji,
suptilniji Anderson. Onaj koji još uvek postavlja ona mračna filozofska pitanja
o životu, ali i onaj koji kroz stil koji podseća na Andersona na svom vrhuncu,
sa početka veka. Kao što sam i mislio, nešto je između „The French Dispatch“ i „Asteroid
City“, uzimajući dobre pojedinosti od oba i stvarajući zlatnu sredinu. Ako
tražite novi Anderson fiks u moru mediokriteta filmske 2025. godine, naćićete
ga u ovoj uvrnutoj avanturi koju preporučujem da se pogleda u bioskopu,
pogotovo ako tražite beg od vrućina koje su naš snašle!
Comments
Post a Comment