Još jedan film na festivalu smešten
neposredno nakon Drugog svetskog rata. „Stigme“ se bavi već pomenutim temama o
turbulentnim odnosima na Balkanu, samo što je ovaj put metaforički gledano kroz
jedno putovanje švercera duvana.
U 72 minuta nam reditelj Zdenko Jurilj na
jednostavan način predstavlja međuljudske odnose na Balkanu kroz odnose
švercera duvana koji su tako očigledno ogledalo na određene države našeg
poluostrva. Očiglednost nije narativna mana filma, jer je poruka jasno i dobro
izrečena, bez nekih preteranih zadržavanja i okolišanja. Nije pretenciozan,
niti nešto odugvlači. Većinski mi se zato i svideo film.
Zanimljiv kreativni izbor jeste stil
fotografije. Njen izgled je takav da ne može baš da se razazna da li je dan ili
noć. Sve vreme je teško videti baš šta se tačno dešava, nekako je sve u stanju
dezorijentacije. Ni to nije loše, jer je pridodalo sveopštoj paranoji narativa
i celokupnoj filmskoj atmosferi, koja jeste za pohvalu.
Ono što nije za pohvalu jeste gluma, koja ostavlja
štošta za poželeti od samog početka. Sigurno su svi dali sve od sebe, ali gluma
je ponekad ometala. Navikao sam se vremenom, ali se jednostavno mora pomenuti
da spušta sveopšti utisak.
„Stigme“ je bio još jedno iznenađenje. Nije
najbolji film ikada, ali je narativno dobro izneo namenjeno i zato zaslužuje
pohvalu. Čak i to što sam ga gledao u drugom redu nije uništilo doživljaj i
iskreno sam se uživeo u film.
Ocena: 7/10
Comments
Post a Comment