2025. godina je dobra godina za horor
filmove. Dobili smo šesti unos u poznatu franšizu sa „Final Destination:
Bloodlines“, za koji bih rekao da je dobro primljen, sačekalo nas je i novo
jezivo ostvarenje majstora Dejvida Kronenberga, „The Shrouds“, dugoočekivani
treći upliv u opaki zombi svet Denija Bojla sa „28 Years Later“, Sodenbergov
unikatni pogled na klasičnu priču o duhovima sa „Presence“, nova gnusna priča
Ozguda Perkinsa „The Monkey“, a tu je bio i za mnoge jedan od bolijih filmova
godine „Sinners“, između ostalih... Naravno, tu je još dosta izdanja iz ovog
žanra, te se može reći da ljubitelji horora nisu ostali gladni jeze i užasa ove
godine... Samog kraja jula je domaću publiku, sa malim zakašnjenjem dočekao i
novi čistokrvni horor australijanske braće Filipou, „Bring Her Back“, postavši,
barem meni, za sada najbolji horor godine, a bogami i jedno od jezivijih
bioskopskih iskustava!
Pre ravno tri godine su mali
australijanski reditelji Deni i Majkl Filipou prijatno iznenadili svetsku
publiku sa isto tako malim hororom „Talk to Me“. Na budžetu od oko $4 miliona
su uspeli da dostave sveži prikaz demonske zaposednutosti i vrlo brzo su
postali nova nada horora. Sa velikim ograničenjima su ipak napravili vrlo
efektan sirovi horor koji je mnoge iznenadio i ostavio u šoku usled reakcija na
odličnu glumu, specijalne efekte i način snimanja koji je pokazao kakav
potencijal ima ovaj novopečeni rediteljski duo. Zarada tog filma od preko $90
miliona je zagarantovala da će oni ostati još barem neko vreme u žiži horor
publike! Iako su najavljeni i prikvel i nastavak na „Talk to Me“, braća Filiopu
su se ipak odlučila da im naredni film bude malo drugačiji, ali opet sličan. Da
li su ispunili očekivanja sa najnovijim uplivom u ovaj žanr ili su kao i mnogi
pre njih, ova braća samo „one-hit wonders“?
Pre gledanja filma sam se brinuo da
će reditelje da povuče talas „uzvišenog“ horora koji je zadesio obalu filmskog
sveta poslednjih nekoliko godina. Iako donekle ide u korak sa takvim filmovima,
autori su na sličan način kao sa prošlim filmom, već poznati narativ provukli
kroz autorski „filter“ i dostavili nam ipak nešto što odskače iz mora sličnih i
već dosadnih ostvarenja. Dok je prošli film bila priča o zaposednuću, ova je
više porodična drama...
Ožalošćeni nakon gubitka oca,
polubrat i polusestra Endi i Pajper završavaju u hraniteljskoj porodici. Endi,
još uvek suviše mlad da zatraži starateljstvo, mora da čeka mučnih tri meseca
pre nego što se usele u novi dom. Dok se to ne dogodi, smešteni su kod Laure,
naizgled brižne hraniteljke u kućici u šumi. Ipak, ispod njene brižne maske
krije se nešto uznemirujuće. Međutim, uskoro postaje jasno da njena ljubaznost
skriva mračnu stranu: Laura želi da ih zadržai po svaku cenu i besprekorno se
trudi da ne prekrši čudna pravila, ali granica između zaštite i kontrole svakim
danom postaje sve manje jasna...
Neću vam dalje otkrivati radnju, jer
je najbolje da je sami iskusite i to u bioskopu, ali zvuči poprilično
standardno za film ovakve vrste. Ipak, to nije slučaj. Naime, film uzima već
poznatu premisu metaforičnih horora u kojima su određene gadosti i jezivosti
fizička manifestacjia komplikovanih i neretko bolnih emocija. Naravno, takav
slučaj je i ovde, ali braća Filipou ponovo izborom time dokle daleko odlučuju
da idu prelaze granice sličnih, niskobudžetnijih filmova i ponovo se ističu kao
jedni od zanimljivjih reditelja u usponu u modernom žanrovskom filmu.
„Bring Her Back“ je priča o gubitku i
različitim načinima na koji se određene osobe nose sa time. Pritom, odlično
prikazuje i šta su sve ljudi spremni da učine kako bi pokušali da vrate prebrzo
izgubljenu voljenu osobu, a i u šta se neki ljudi pretvore nakon što iskuse
neopisiv bol takvih dešavanja. Svakom scenom su vizuelno podcrtani motivi i
teme filma i to vrlo dobro. Filipou duo je narativno stvorio jedan vrlo efektan
horor koji je pun paket za sve fanove ovog žanra, a i za one koji vole
porodične drame, jer je ovo esencijalno takav film, sa par vrlo jezivih i
gadnih scena... Naravno, svaki horor film je plodno tlo za glumce da izvuku iz
sebe posebna izvođenja, te ni ova sirova hororčina nije izuzetak...
Slično kao u „Talk to Me“, glumci su
relativno nepoznati, što dodatno povećava efekat filma. Publika glumce vidi po
prvi put, te je omogućena potpuna imerzija u likove na platnu/ekranu. Bili
Barat, Sora Vong i Džona Vren Filips čine glavni glumački trio mladih, ali
istovremeno i te kako talentovanih i sposobnih glumaca. Tu je i daleko
iskusnija Seli Hokins, koja je po običaju bila izvrsna, ali primat uzimaju
mlađi glumci, bez kojih film ne bi radio.
Bili Barat kao stariji brat Endi
savršeno igra mladog čoveka koji nosi na sebi veliki teret. Lik je zaglavljen u
limbu velikih očekivanja, prenošenja generacijske traume, ali i osoba koja je
prerano počela da bude odgovorna. U poređenju sa ostalim glumcima je dosta
mirniji performans, iako je u par navrata veoma prijatno iznenadio kako je
odlučio da emotivno ponese određene scene, koje bi manje dobar glumac manje
efektno odradio. Jedva punoletan, siguran sam da Barata čeka opaka karijera.
Sora Vong igra Pajper, Endijevu slepu
polu-sestru. Sora je u stvarnosti slabovida, dok je u filmu slepa. Njen lik je
lako mogao da ode u arhetip sličnih u ovom žanru, ali Filipou duo je znao za
bolje. Dobro je pa su reditelji shvatili na koji najbolji način da je
iskoriste, jer ni u jednom trenutku se ne stiče osećaj da nisu znali šta da
rade sa njenim likom. Mlada Vong je bila odlična u filmu i stvarno je odradila
efektan posao prenevši lik Pajper odlično na veliko platno.
Džona Vren Filips je ono čudno dete
koje se može videti na svakom promo materijalu filma. Iako zauzima nažalost već
ustaljenu tropu „čudnog deteta koje je ključ svega ili okidač dešavanja“, mladi
Filips to radi na odličan način. Sa učinkom govori mnogo telom: svaki pogled
nešto znači i mimika odaje više nego što bi ijedna reč, a to je vrlo teško
odraditi kako treba. Pritom, sa mlađima je teško raditi, a braći rediteljima to
očigledno i te kako dobro ide, jer su uspeli da izrežiraju više odličnih
izvođenja od strane mladih i do sad neiskusnih glumaca.
Filmu je trebala jedna iskusnija
osoba kao spojnica svih tih perfromansa koji su sami po sebi odlični, a to je
Seli Hokins. Veteranka Hokins nije strankinja ovako neurotičnim, pasivno
agresivnim likovima koji brzo govore, ali u ovom filmu i te kako ide uz narativ
i fazon koji su braća Filipou stvorili. Na prvi pogled glumački ne nudi ništa
van okvira očekivanosti za trope ovakvih likova u hororima, ali je u nekim
momentima zaista podsetila na one klasične poremećene zloćudne lujke koje kriju
mračnu tajnu. Ipak, njen lik je išao korak dalje, jer je u pitanju veoma
povređena žena koja ne zna za drugo rešenje nego da radi grozote iz filma, a Seli
Hokins je savršeno prenela njen lik sa papira na platno i poklonila nam je jedno
od najboljih ženskih izvođenja koje sam video ove godine.
U svetu nakon što je „Hereditary“
napravio podžanr horora za sebe, teško je uspešno i efektno napraviti film
poput „Bring Her Back“. Očigledno je deo talasa „uzvišenog“ horora, ali je kombinovan
sa čistokrvnim, sirovim, strašnim i jezivim hororom. Braća Filipou su uspela da
naprave ubitačnu kombinaciju horora, trilera i drame i ponovo su pokazali svoje
rediteljske zube. U tome su im pomogli odlični glumci, a posebno pohvaljujem
najmlađe, Soru Vong i Džonu Vrena Filipsa, koji zajedno sa odličnom Seli Hokins
čine glumačku srž filma i svojim ubitačnim izvođenjima dižu film na viši nivo. „Bring
Her Back“ pati od malo nedorečenosti sa nekim uspostavljenim narativnim pravilima,
kao i sa minimalno tupim krajem koji ostavlja neke stvari za poželeti, ali generalni
utisak nije pokvaren i svakako je na kraju ostao odličan horor paket za svakog
fana ovog žanra!
Nadam se da ga niste pogledali već
kod kuće, jer je zaista bio užitak gledati ga u mraku bioskopske sale, te se
nadam da ćete to i vi učiniti! Jedva čekam da vidim šta nas sledeće očekuje od
ovog rediteljskog dvojca, ali znam da će biti dobro!
Comments
Post a Comment