Može se reći da je ova godina zapravo dobra
za horor filmove. Dobili smo novi „Final Destination“ film, „28 Years Later“, „The
Monkey“, a tek nas čekaju dugoočekivani horori „Bring Her Back“ i „Weapons“... Dok
su ti filmovi miks nastavaka i novih, originalnih horora, između njih nas je
dočekao i novi „legacy“ nastavak na jedan od „ikoničnijih“ filmova kraja
devedesetih, „I Know What You Did Last Summer“. Mogu sa sigurnošću reći da je Holivud
dotakao apsolutno dno recikliranja starih serijala i nostalgije koja ide sa
istim... Ovaj film je pokušao da bude nešto malo drugačije od očekivanog, ali
autori su samo odustali na pola i ostavili nam gledljiv polu-meta slešer koji
više liči na neki film koji na televizoru gledaju likovi iz „Scream“ serijala.
U sličnom maniru kao većina „legacy“ nastavaka,
tako i ovaj samo uvažava neke unose u serijal. Fanovi trećeg filma i serije,
žao mi je, ali nećete naći reference ili nastavke na neke od priča iz tih
filmova ovde... Ovaj identično nazvan film je sada zvaničan treći film u
serijalu, jer se nadovezuje na prva dva, usput zanimljivo postavljajući
nastavak za koji se nadam da neće izaći da ne bih morao i taj da gledam... Nego,
kao i u svakom sličnom nastavku, priča je skoro pa identična kao u originalu.
Kada pet prijatelja nenamerno izazove
smrtonosnu saobraćajku, prikrivaju svoje učešće u istoj i sklapaju pakt da će
sve držati u tajnosti umesto da se suoče sa posledicama. Godinu dana kasnije,
njihova prošlost se vraća da ih proganja i prinuđeni su da se suoče sa
užasavajućom istinom: neko zna šta su radili prošlog leta… i želi osvetu.
Da, priča je očekivano ista kao u originalu,
sa jednom malom promenom, ali ne bih vam spojlovao. Jedini problem jeste sama
priroda nesreće koja je za nijansu drugačija od one prve i malo je besmislena,
ali dobro. Ne bi smetalo da su ostavili identičan uzrok... Godinu dana nakon
prikrivanja nesreće, likovi bivaju ubijeni jedan po jedan na gromorozne načine!
Tu su naravno i likovi koji su skoro pa isti kao oni iz originala, ali ipak su
manje dopadljivi...
Četiri, odnosno ovaj put pet glavnih likova
su bili očekivano otrcani, kliše i traljavi. Dok se u prvom filmu (koji nije
nešto sjajan) apsolutno shvate njihove želje i potrebe (kakve god bile) u prvih
petnaestak minuta, ovde su više kao neki obrisi forsiranih motiva bez trunke
karakterizacije. Dok su u originalu svi bili barem patmljivo kliše, ovde su
samo, pa, BILI. Čejs Sui Vonders, Madelin Klajn, Džona Hauer King, Tajrig Viters
i Sara Pidžeon su glavni likovi.
Iako niko od njih nije ni trebalo da bude
nešto vanvremenski dobar, opet se od njih barem očekivalo nešto van okvira
očekivanosti... Čejs Sui Vonders nije loša glumica, pogotovo ako ste je gledali
u zaista odličnoj „Apple TV+“ seriji „The Studio“; ovde se dobro pokazala. Njena
najbolja drugarica, Danika, koju igra Madelin Klajn je isto bila
zadovoljavajuća. Njih dve su i bile najzabavnije u filmu i njihova interakcija
je i iznedrila tu šačicu donekle stvarno zabavnih momenata.
Naravno, kao i svaki „legacy“ nastavak, tako
i ovaj ima svoje „legacy“ likove iz prvih filmova. Fredi Princ Dž. i Dženifer Lav
Hjuit su dvojac koji se vraća! Igraju iste likove kao iz prvog filma. Lav Hjuit
je Džuli koja više ne živi u Sautportu i pokušava da zaboravi traumatična
dešavanja, dok je Princ Dž. Rej koji je ipak odlučio da ga trauma obuzme i
pretvori u drugu osobu...
U ovakvim filmovima su takvi likovi uglavnom
nerado uvučeni u slična dešavanja koja su snašla mlađu ekipu... Oni traže pomoć
od tih, iskusnijih i starijih likova zbog koje su fanovi originalnih filmova
došli na ovaj novi... Motivacija Džuli i Reja da se uključe u nova zbivanja
postoji, ali je vrlo traljava i slaba; bukvalno su samo tu kako bi bili tu, bez
neke preterane logičnosti ili smislenosti. Autori su vrlo dobro znali šta rade
i nisu se ni trudili da osmisle valjani razlog za mnoga dešavanja u filmu, a
kamoli za ponovno ubacivanje ova dva lika u priču. Doduše, njihova pojava i uloga
u narativu donekle odgovara pokušaju scenarista da naprave nešto malo drugačije
nego očekivano. Nije bio dobar pokušaj, ali je svakako pokušaj...
Originalni film je pisao Kevin Vilijamson,
scenarista većine „Scream“ filmova. „I Know What You Did Last Summer“ je bio
njegov drugi horor serijal koji je više išao u korak sa kliše klasičnim slešer
fazonom. Iako nije ni blizu uspešnijeg pomenutog slešer serijala, svakako je
ostao kultan horor dragulj devedesetih. Da je Kevin pisao i ovaj nastavak,
verujem da bi bio malo bolji film od dobijenog. Zanimljivo je to što ovaj film
liči na neki loš „Scream“ film uzevši očiglednu inspiraciju iz motiva i
začkoljica kojima se taj serijal koristio tokom šest filmova.
Scenaristi Dženifer Kejtlin Robertson (ujedno
i rediteljka) i Sem Lanski (kome je ovo prvi scenario) su pokušali da ovom „legacy“
nastavku daju određenu dozu kempa i samosvesnosti da je film određene vrste. To
je odrađeno kroz niz duhovitih meta dijaloga između likova, kao i načina na
koji su neke scene realizovane. Nažalost, ali stvarno nažalost, ovaj
scenaristički dvojac očigledno nije baš sposoban da stvori tako duhovit i dovitljiv
scenario. Gledajući film se stiče utisak kao da su taj kreativni proces
prekinuli na pola i odlučili se za više klasičan kliše i lošiji pristup. Čim
bude neka scena koja je stvarno smešna i očigledno cilja na samosvesni fazon,
desi se nešto što takav fazon negira određenim postupkom. „I Know What You Did
Last Summer“ ume da bude namerno loš, ali je nedovoljno takav, pa ispadne samo
loš.
Svi znamo da na ovakve filmove idemo većinski
zbog krvi i nasilja, pa, da li je ovo barem dobar slešer? Nešto je između... Ne
bih rekao da je dobar, ali ni da je loš. Ubistva su svakako malo kreativnija
nego u originalu, postoje varijacije na to kako likovi umiru... Sa druge
strane, film ne nudi ništa što već nismo videli bolje odrađeno kroz šest „Scream“
filmova. Očekivao sam da će biti dosta krvavije i nasilnije, kad su se već
odlučili za neki polu-samosvestan slešer. Ako ste ljubitelj ovakvih filmova,
verujem da će vam nasilje biti zabavno!
„I Know What You Did Last Summer“ je jedan
vrlo osrednji slešer „legacy“ nastavak. Ambicije su mu da bude neki kempi, čizi
meta horor, ali autori jednostavno nisu dovoljno sposobni ili voljni da odrade
takav film u potpunosti. Na kraju, ostavili su nam neku polovičnu audio-vizuelnu
smesu: polovično je strašan, polovično dovitljiv, polovično zna šta želi sa
polovično zanimljivim likovima... Koliko god polovičan bio, u potpunosti je
lenj i predstavlja još jedno doticanje dna kreativnog ponora Holivuda. Jedva
čekam da vidim koje je sledeće probijanje dna... Iskreno, preporučujem film da
se pogleda sa društvom u bioskopu, zanimljiv je film da se ubije vreme!
Comments
Post a Comment